Bosna i Hercegovina godinama živi u paradoksu koji postaje sve opasniji.
Dok hiljade mladih napuštaju zemlju tražeći bolje obrazovanje i sigurniju budućnost, istovremeno niču privatni fakulteti, univerziteti i visokoškolske ustanove koje proizvode armije diplomiranih stručnjaka čije znanje niko ozbiljno ne provjerava. Najnovija javna saslušanja otvorila su pitanje koje pogađa samu srž društva: da li se u Bosni i Hercegovini obrazovanje pretvorilo u unosan biznis bez stvarne kontrole države?
Priča koja je posljednjih dana izbila u prvi plan daleko je više od afere jednog univerziteta. Ona je pokazala kako izgleda sistem u kojem su odgovornost, kontrola i nadzor rasuti između desetina institucija, ministarstava, komisija i agencija, dok se istovremeno hiljade diploma izdaju pod velom formalne zakonitosti.
U centru cijelog slučaja nalaze se ozbiljne sumnje u način rada pojedinih privatnih univerziteta, posebno kada je riječ o medicinskim i zdravstvenim programima. Upravo tu leži najveći strah javnosti. Jer kada sistem zakaže u ekonomiji ili politici, posljedice se uglavnom mjere novcem. Ali kada zakaže obrazovanje doktora, farmaceuta, inženjera ili pravnika — posljedice mogu direktno ugroziti ljudske živote.
Građani Bosne i Hercegovine danas se s pravom pitaju: ko zapravo kontroliše fakultete? Ko provjerava kvalitet nastave? Ko izdaje dozvole? Ko nadzire rad univerziteta? I možda najvažnije pitanje — ko garantuje da osoba koja sutra bude liječila pacijente, projektovala mostove ili donosila sudske presude zaista posjeduje znanje?
Odgovori na ta pitanja postaju sve maglovitiji.
U javnosti se godinama stvara privid da je proces akreditacije strogo kontrolisan i zasnovan na evropskim standardima. Međutim, posljednja saslušanja pokazala su sasvim drugačiju sliku — sistem u kojem svi “učestvuju”, ali gotovo niko ne preuzima stvarnu odgovornost. Jedni biraju komisije, drugi daju preporuke, treći izdaju dozvole, četvrti vode registre, a na kraju niko ne može jasno objasniti kako su pojedine ustanove uopšte dobile pravo da obrazuju studente u osjetljivim oblastima poput medicine i zdravstva.
Posebno zabrinjava činjenica da se godinama otvaraju visokoškolske ustanove čiji kadrovski i prostorni kapaciteti izazivaju ozbiljne sumnje, dok se istovremeno proizvode hiljade diploma. Broj izdatih diploma u pojedinim dijelovima zemlje postao je toliko veliki da se sve češće govori o “industriji obrazovanja”, odnosno sistemu u kojem je diploma postala tržišna roba.
A kada diploma postane roba, znanje postaje nevažno.
Upravo zato mnogi smatraju da je Bosna i Hercegovina došla do tačke na kojoj više nije ugrožen samo kvalitet obrazovanja, već i sigurnost kompletnog društva. Jer društvo u kojem ne postoji povjerenje u stručnost doktora, profesora, pravnika ili inženjera ulazi u stanje duboke institucionalne krize.
Najveći problem nije samo postojanje privatnih fakulteta. Privatni univerziteti postoje širom svijeta i mnogi od njih spadaju među najbolje obrazovne institucije. Problem nastaje onda kada država izgubi sposobnost da razlikuje ozbiljno obrazovanje od trgovine diplomama.
A upravo se to danas događa u Bosni i Hercegovini.
Posebnu sumnju izazivaju navodi o mogućim sukobima interesa, političkim vezama i međusobnim odnosima ljudi koji istovremeno imaju uticaj i u privatnom obrazovanju i u institucijama koje učestvuju u procesima akreditacije i kontrole kvaliteta. Takva situacija stvara percepciju zatvorenog sistema u kojem jedni drugima otvaraju vrata, izdaju dozvole i osiguravaju formalnu zakonitost, dok su studenti i građani posljednji koji saznaju šta se zaista dešava.
U cijeloj priči posebno je opasno to što posljedice neće biti vidljive odmah.
One dolaze postepeno.
Prvo kroz pad kvaliteta znanja. Zatim kroz urušavanje povjerenja u diplome. Nakon toga kroz odlazak kvalitetnih profesora i studenata. A na kraju kroz potpuni raspad obrazovnog autoriteta države.
Već danas mnogi poslodavci u regionu i Evropi sa rezervom gledaju na pojedine diplome iz Bosne i Hercegovine. Mladi koji su pošteno završili studije sve češće postaju žrtve sistema u kojem se njihov trud izjednačava sa diplomama sumnjivog kvaliteta. Najveću cijenu plaćaju upravo najbolji studenti, jer ih sistem stavlja u isti koš sa onima koji su do zvanja dolazili prečicama.
Istovremeno, političke elite godinama izbjegavaju ozbiljnu reformu obrazovanja. Razlog je jednostavan — obrazovanje je postalo prostor ogromnog finansijskog i političkog uticaja. Kontrola nad univerzitetima znači kontrolu nad zapošljavanjem, akademskim titulama, javnim ustanovama i političkom lojalnošću.
Zbog toga se svaka ozbiljna istraga o radu pojedinih fakulteta vrlo brzo pretvara u politički sukob.
I dok se institucije međusobno optužuju i prebacuju odgovornost, građani ostaju sami sa strahom da sistem koji bi trebao stvarati stručnjake možda proizvodi samo formalne diplome bez stvarnog znanja.
Najopasnija posljedica svega jeste normalizacija problema. Društvo se polako navikava na afere u obrazovanju, lažne diplome, sumnjive doktorate i političke veze u akademskoj zajednici. Ono što bi u uređenim državama izazvalo masovne istrage i ostavke, u Bosni i Hercegovini postaje još jedna dnevna politička tema koja traje nekoliko dana i zatim nestaje iz fokusa javnosti.
Ali posljedice ne nestaju.
One ostaju u učionicama, bolnicama, sudnicama i institucijama.
Ostaju u generacijama mladih ljudi koji sve manje vjeruju da se znanjem i radom može uspjeti.
I ostaju u državi koja rizikuje da jednog dana shvati da je izgubila ono najvažnije — povjerenje u vlastiti obrazovni sistem.
