Aktuelni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović kreće u borbu za još jedan mandat sa podrškom širokog spektra stranaka, koje se mogu podijeliti na velike nacionalne aktere, male lokalne grupe i – zanimljivo – nekoliko stranaka nastalih iz redova njegove najveće političke suparnice, Stranke demokratske akcije (SDA).
Ukupno dvanaest stranaka okupljenih oko vladajuće Trojke – SDP-a, NiP-a i Naše stranke – javno je stalo iza Bećirovića. Među njima su etablirane stranke poput Naroda i pravde (NiP) Elmedina Konakovića, koji je nekada bio jedan od najistaknutijih članova sarajevske SDA, te Pokret demokratske akcije (PDA), čiji je korijen u banovićkoj i dijelu kantonalno-tuzlanske SDA.
Jedan od interesantnijih saveznika u ovom bloku je Narodni evropski savez (NES), koji je nastao spajanjem krajiških SDA-ovaca i male Nezavisne bosanskohercegovačke liste (NBL) Ibrahima Hadžibajrića, dugogodišnjeg načelnika Starog Grada u Sarajevu. Ni zenički gradonačelnik Fuad Kasumović i njegova Bosanskohercegovačka inicijativa (BHI), koji su godinama bili visoki zvaničnici SDA, nisu ostali po strani – oni su takođe podržali Bećirovića.
Trojka do podne kritikuje, od podne podržava
Najsvježiji primjer političkog zaokreta dolazi od Šemsudina Mehmedovića, nekada jednog od najutjecajnijih SDA-ovaca u Tešnju i okolini, koji je odlučio stati iza Bećirovića. Podršku pruža i Ramo Isak sa svojom strankom Snaga naroda, koji nije bio član SDA, ali jeste A-SDA/NES između 2015. i 2023.
Pored ovih aktera iz SDA kruga, Bećirović može računati i na stabilnu podršku svog matičnog SDP-a, kao i manjih ili lokalnih stranaka – Stranke penzionera, Prve mostarske partije, Tuzlanske alternative i Socijaldemokrata BiH, nastalih nakon što je dio tuzlanskih SDP-ovaca 2019. odlučio napustiti stranku.
Ova kombinacija jasno pokazuje da je Bećirović kandidat koji spaja ljevicu, liberalni centar i bivše SDA-ovce. I upravo zbog toga ne čudi da se u njegovom savezu pojavljuju kontradiktornosti: stranke poput NES-a ili pojedinih bivših SDA-ovaca javno kritikuju Vijeće ministara, a zatim daju podršku Bećiroviću.
Kao da ne prepoznaju da upravo Bećirović i njegove koalicione partnere čine ključnu komponentu tog Vijeća ministara, ili da SDP, NiP i Naša stranka formalno čine vlast, ali „prestaju biti vlast“ kada je potrebno uskočiti u politički voz prema cilju.
U konačnici, ovaj izborni mozaik pokazuje jednu od najkarakterističnijih osobina bosanskohercegovačke politike: pragmatizam i trenutni interesi često nadjačavaju dosadašnje političke stavove i ideološke linije. Trojka do podne kritikuje, od podne podržava – a građani gledaju kako se koalicijski pejzaž stalno prelama u ime moći i strateških interesa.