Više od godinu dana nakon stupanja na snagu novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama u Federaciji Bosne i Hercegovine, javnost i stručna zajednica i dalje postavljaju isto pitanje – da li zakonske izmjene zaista uspijevaju spriječiti najteže oblike nasilja i zaštititi živote žrtava?
Novi zakon, usklađen sa odredbama Istanbulske konvencije, donio je niz značajnih promjena s ciljem jačanja zaštite žena i drugih žrtava porodičnog nasilja. Među najvažnijim novinama nalazi se obavezna procjena rizika koja se provodi odmah nakon svake prijave nasilja.
Ideja zakonodavca bila je da se pravovremeno identifikuju slučajevi u kojima postoji povećana opasnost od ponavljanja nasilja, teških tjelesnih povreda ili čak ubistva. Međutim, uprkos novim procedurama i većoj uključenosti institucija, posljednji slučajevi nasilja pokazali su da zakonska rješenja sama po sebi nisu dovoljna garancija sigurnosti.
Procjena rizika kao ključni mehanizam zaštite
Prema važećim propisima, policijski službenici nakon prijave nasilja imaju obavezu procijeniti nivo ugroženosti žrtve. Tokom procjene uzimaju se u obzir brojni faktori koji mogu ukazivati na povećan rizik od eskalacije nasilja.
Posebna pažnja posvećuje se informacijama o tome da li nasilnik posjeduje ili ima pristup vatrenom oružju, da li je ranije vršio nasilje, da li je izricao prijetnje smrću te postoje li drugi elementi koji ukazuju na mogućnost ozbiljnog ugrožavanja života i sigurnosti žrtve.
Cilj procjene nije samo evidentiranje događaja, već pravovremeno prepoznavanje obrazaca ponašanja koji mogu dovesti do najtežih posljedica.
Nasilje rijetko dolazi bez upozorenja
Dosadašnje analize slučajeva porodičnog nasilja pokazuju da tragedijama vrlo često prethodi niz upozoravajućih znakova koji ostaju zanemareni ili nedovoljno ozbiljno shvaćeni.
Među njima su prijetnje smrću, kontrolisanje kretanja žrtve, izolacija od porodice i prijatelja, konstantno praćenje, uhođenje, posesivno ponašanje i izražena ljubomora.
Posebno zabrinjava činjenica da se u velikom broju slučajeva femicida ponavljaju gotovo identične prijetnje i poruke kojima nasilnici pokušavaju uspostaviti potpunu kontrolu nad žrtvom.
Stručnjaci upozoravaju da takve prijetnje ne smiju biti posmatrane kao verbalni sukobi nastali u afektu, već kao potencijalni pokazatelji visokog stepena opasnosti.
Institucije sada razmjenjuju informacije
Jedna od važnih novina zakona jeste bolja koordinacija institucija uključenih u zaštitu žrtava.
Rezultati procjene rizika dostavljaju se tužilaštvima, sudovima, centrima za socijalni rad, sigurnim kućama i drugim nadležnim institucijama kako bi sve službe imale potpuni uvid u slučaj i mogle pravovremeno reagovati.
Predviđeno je i kontinuirano praćenje situacije, kao i ponovna procjena rizika ukoliko dođe do novih okolnosti koje mogu dodatno ugroziti sigurnost žrtve.
Na taj način sistem bi trebao funkcionisati preventivno, a ne samo reagovati nakon što se nasilje već dogodilo.
Zašto se tragedije ipak dešavaju?
Iako je zakonski okvir značajno unaprijeđen, brojni slučajevi iz posljednjih mjeseci pokazali su da postojanje zaštitnih mjera ne znači automatski i potpunu zaštitu žrtava.
U pojedinim slučajevima nasilnici su kršili zabrane prilaska, ignorisali sudske mjere ili nastavili progon žrtava uprkos upozorenjima nadležnih institucija.
To je otvorilo pitanje efikasnosti kontrole izrečenih mjera, kao i brzine reakcije sistema kada dođe do njihovog kršenja.
Posebnu zabrinutost izazivaju situacije u kojima su institucije imale informacije o prijetnjama ili ranijem nasilju, ali tragedija ipak nije spriječena.
Potreba za dodatnim mjerama
Sve češće se ukazuje na potrebu dodatnog jačanja sistema zaštite žrtava.
Među prijedlozima koji se najčešće spominju nalaze se uvođenje elektronskog nadzora za nasilnike kojima je izrečena zabrana prilaska, strožije kazne za ponovljene prekršaje, brže procesuiranje slučajeva nasilja te formiranje specijaliziranih sudskih odjela koji bi se bavili isključivo predmetima porodičnog nasilja.
Posebno se naglašava potreba za detaljnijom procjenom dostupnosti vatrenog oružja, kao i ozbiljnijim tretiranjem slučajeva uhođenja i psihološkog nasilja, koji često predstavljaju uvod u fizičke napade.
Broj prijava raste
Statistički podaci pokazuju da nasilje u porodici ostaje jedan od najvećih društvenih problema u Bosni i Hercegovini.
Povećanje broja prijavljenih slučajeva može se tumačiti na dva načina. S jedne strane, ono pokazuje da nasilje i dalje predstavlja ozbiljan problem. S druge strane, može ukazivati i na veću spremnost žrtava da prijave nasilje i zatraže pomoć institucija.
Bez obzira na razloge, podaci potvrđuju da borba protiv nasilja u porodici zahtijeva kontinuiran rad, dodatna ulaganja i snažniju saradnju svih nadležnih institucija.
Zakon je važan korak, ali nije konačno rješenje
Novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama donio je značajan napredak u prepoznavanju rizika i zaštiti žrtava. Međutim, iskustva iz prakse pokazuju da kvalitet zakona nije dovoljan ukoliko se njegove odredbe ne provode dosljedno i bez izuzetaka.
Prava zaštita žrtava ne zavisi samo od zakonskog teksta, već od efikasnosti policije, pravosuđa, centara za socijalni rad i svih drugih institucija koje učestvuju u procesu zaštite.
Dok god se događaju slučajevi u kojima nasilje završava tragičnim ishodom, ostaje jasno da sistem mora nastaviti razvijati mehanizme prevencije i reagovanja kako bi svaka prijava nasilja bila shvaćena ozbiljno i kako bi svaka žrtva dobila zaštitu koju zaslužuje.
