“Ensar je imao dvije, Elma pet godina”: 34 godine boli i potrage Esada Tufekčića za djecom iz Bikavca
Polaganjem cvijeća ispred obnovljene kuće na Bikavcu u Višegradu obilježena je 34. godišnjica jednog od najmonstruoznijih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu – spaljivanja bošnjačkih civila u tzv. “živoj lomači”.
Komemoraciju je organizovalo Udruženje “Žena – žrtva rata”, uz prisustvo porodica žrtava, predstavnika institucija i građana. Nakon okupljanja na mjestu stradanja, program je nastavljen vjerskim sadržajem, učenjem Jasina i dove, te obilaskom mezarja Stražište i odavanjem počasti ubijenim višegradskim Bošnjacima.
34 godine bez odgovora
Na čelu kolone sjećanja i ove godine bio je Esad Tufekčić, čovjek koji već više od tri decenije traži istinu o sudbini svoje porodice.
U zločinu na Bikavcu 1992. godine izgubio je gotovo sve najmilije. Njegov sin Ensar imao je samo dvije godine, a kćerka Elma pet godina kada su, zajedno s majkom i desetinama drugih civila, živi spaljeni u kući Mehe Aljića.
“Ensar je imao dvije, Elma pet godina” – rečenica koja godinama prati Esada Tufekčića postala je simbol boli porodica koje i danas tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih.
Ni nakon 34 godine, Tufekčić nema gdje da ode i prouči Fatihu svojoj djeci. Njihovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.
Komemoracija i poruka sjećanja
Predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata” Bakira Hasečić podsjetila je da je tokom ekshumacije 2016. godine na lokalitetu Bikavca pronađeno tek nekoliko izgorjelih koštanih fragmenata, bez mogućnosti identifikacije.
“Nažalost, do danas nije pronađena nijedna kost. Višegrad šuti i jako mi je žao zbog toga”, kazala je Hasečić.
Među prisutnima je bio i Denis Bećirović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, a program je nastavljen vjerskim obredima i posjetom mjestima sjećanja.
Zločin koji je potresao Višegrad
Prema pravosnažno utvrđenim činjenicama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, 27. juna 1992. godine pripadnici paravojne formacije pod komandom Milana Lukića zatvorili su više od 70 bošnjačkih civila u kuću Mehe Aljića. Nakon pucnjave i bacanja bombi, objekat je zapaljen.
U plamenu su stradali uglavnom žene, djeca i starije osobe.
Masakr na Bikavcu dogodio se samo 13 dana nakon sličnog zločina u Pionirskoj ulici, gdje je u “živoj lomači” spaljeno oko 70 civila iz naselja Koritnik.
Sudovi su ove zločine okarakterisali kao jedne od najtežih primjera nečovječnosti počinjenih tokom rata, zbog njihove brutalnosti, predumišljaja i razmjera stradanja.
Presude, ali ne i kraj bola
Za zločine u Višegradu pravosnažno su osuđeni Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević i Radomir Šušnjar. Međutim, porodice žrtava ističu da pravda nije u potpunosti zadovoljena, jer brojni počinioci nikada nisu odgovarali.
Jedina preživjela iz zločina na Bikavcu, Zehra Turjačanin, svojim svjedočenjem pred Haškim tribunalom odigrala je ključnu ulogu u presudi Milanu Lukiću, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Potraga koja i dalje traje
Prema podacima udruženja porodica nestalih, na području Višegrada još uvijek se traga za stotinama osoba. Porodice insistiraju da se otkrije sudbina nestalih i lokacija na kojoj su uklonjeni posmrtni ostaci žrtava Bikavca.
Za Esada Tufekčića i mnoge druge porodice, potraga neće biti završena dok ne pronađu makar jednu kost svojih najmilijih.
“Ne tražimo osvetu, tražimo istinu”, poruka je koja i nakon 34 godine ostaje jednako snažna na Bikavcu – mjestu gdje sjećanje i bol ne blijede.
