Konaković vlada kadrovskim monarhijom: Ambasada u Dohi pretvorena u privatni feudalni posjed - Denisa Mavrića zaposlio u Dohi

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i predsjednik Naroda i pravde (NiP) Elmedin Konaković nastavlja tamo gdje je obećao stati: „borba protiv političkog zapošljavanja“.

Samo što, u stvarnosti, njegova „borba“ liči na karikaturu vlastitih obećanja – ministarstvo i diplomatska mreža postaju privatni bazen za podobne kadrove, prijatelje, rodbinu i komšije, dok stvarni profesionalci i sposobni službenici stoje po strani, posmatrajući kako partijska iskaznica postaje jedini ključ za zapošljavanje.

Prema saznanjima , Denis Mavrić, dugogodišnji prijatelj ministra i aktivista NiP-a, nedavno je postao vozač u Ambasadi BiH u Kataru. Na prvi pogled – banalno – ali u diplomatskoj praksi ovo je apsolutna anomalija. Pozicije poput vozača u ambasadama obično zauzimaju lokalni radnici, jer je to znatno jeftinije i praktičnije, a država štedi na dodacima za smještaj, školovanje djece i drugim troškovima. Ipak, Mavrić je, zahvaljujući „specijalnim vezama“ s ministrom, dobio stalni radni odnos i mjesto u Dohi. Drugim riječima, dovoljno je biti „prijatelj ministra“ i vrata ambasade se automatski otvaraju.

Ono što dodatno iritira jest da je Konaković ranije oštro kritizirao Biseru Turković zbog sličnih zapošljavanja. „Došli po političkoj liniji pa brzo postajali savjetnici, stajali rame uz rame s nekim doajenima“, govorio je, pokazujući nezadovoljstvo partijskim zapošljavanjima. Danas su te iste prakse, koje je nekada kritikovao, temelj njegove kadrovske politike – Biserine savjetnike zamijenili su Dininim savjetnicima, svi zaposleni po stranačkoj liniji, a partijska lojalnost postaje kriterij važniji od stručnosti i profesionalizma.

Dok Ambasada u Dohi prima „prijatelje ministra“, Ministarstvo vanjskih poslova postaje dom stranačkih podobnika. Almir Osmanagić, bivši uposlenik Al Jazeere Balkans, dobio je posao u kabinetu Konakovića putem preporuke njegove supruge Dalije Hasanbegović-Konaković. Tarik Džubur, kadar NiP-a, premješten je iz Uprave za zaštitu zdravlja bilja u MVP, također zahvaljujući stranačkim i prijateljskim vezama. Njegova preporuka dolazi iz samog vrha NiP-a – od direktora BH Telecoma Amela Kovačevića – čiji lični krug i veze s ministrom olakšavaju partijsko umrežavanje.

Ovo nije izolirani incident – od dolaska na funkciju, Konaković je u MVP zaposlio čitav niz osoba povezanih s njim lično: rodbinu, supruge, kćerke, bratiće, komšije. Ministarstvo je postalo premalo da primi sve „ministrove“ ljude, pa su se stranačke kvote proširile i na diplomatska predstavništva, stvarajući sliku državne institucije koja funkcionira po principu privatnog kluba NiP-a.

Najtragičnija ironija je u samim riječima ministra: „Ko počne zloupotrebljavati, da on zaposli svog, da posao svom, kunem se Bogom odmah leti, nećemo pitati ni minute šta je radio! To je ključna promjena u ovom društvu.“ Dok obećava „nultu toleranciju“ prema uhljebljivanjima, sam ministar djeluje kao glavni arhitekta onoga što je nekada osudio – partijsko zapošljavanje postalo je modus operandi MVP-a pod njegovim mandatom.

Posljedice su vidljive na svim nivoima: sposobni i kvalificirani kadrovi iz institucije bivaju ignorisani, dok rodbina, prijatelji i stranački podobnici preuzimaju ključne funkcije. Ambasade više ne funkcioniraju kao diplomatski predstavnici BiH u svijetu, nego kao privatne kabine za „ministrove ljude“. Sposobnost, stručnost i profesionalizam postaju sporedne vrijednosti, a stranačka lojalnost jedini kriterij za karijeru u MVP-u.

U konačnici, Elmedin Konaković je, deklarativno borac protiv političkog zapošljavanja, u praksi postao simbol sistemske korupcije u kadrovskoj politici Bosne i Hercegovine. Njegov mandat pokazuje da stranačka iskaznica vrijedi više od diplome i iskustva, a diplomatska mreža i ministarstvo – njegov privatni feudalni posjed, u kojem podobni rade, a sposobni ostaju po strani.

Ovo nije samo kadrovski problem – ovo je institucionalna erozija države, pretvaranje ministarstva i ambasada u produženu ruku stranačkih interesa, gdje pravila, procedure i meritokratija nestaju pod teretom „prijateljskih veza“. Dok Bosna i Hercegovina gubi stručne kadrove, međunarodni partneri gledaju kako ministarstvo vanjskih poslova postaje teatarski prikaz političkog nepotizma.