Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković još jednom je demonstrirao politički obrazac koji sve više postaje zaštitni znak aktuelne vlasti – mnogo galame, mnogo optužbi, mnogo emocija, ali gotovo nikakvih konkretnih rezultata koji bi promijenili realnost na terenu.
Njegova najnovija objava na društvenim mrežama, prepuna bijesa, frustracije i otvorenih uvreda, nije odraz snage, već simptom duboke političke nesigurnosti i straha koji vlada u vrhu institucija koje bi trebale predstavljati stabilnost države.
Nazvati političke aktere „bez kičme“, javno priznati da Dodik diktira tempo političkog života i da njegovi potezi izazivaju konstantne reakcije Sarajeva – nije demonstracija moći, već priznanje poraza. Jer kada ministar vanjskih poslova države javno prizna da jedan političar, protiv kojeg se vode procesi i koji je godinama pod sankcijama, i dalje uspijeva kontrolirati narativ, jasno je da problem nije samo u Dodiku – nego u slabosti onih koji tvrde da mu se suprotstavljaju.
Dodik govori jedno, radi drugo – a Sarajevo samo posmatra
Konaković je pokušao uvjeriti javnost da je Dodik „vrlo umjeren“ na sastancima u Sjedinjenim Američkim Državama, da ne govori o secesiji i da čak nudi saradnju s NATO-om, tražeći projekte kako bi mogao „objasniti narodu promjenu kursa“. Ali upravo ta rečenica razotkriva brutalnu istinu – Dodik ne gubi, Dodik se prilagođava. On mijenja retoriku zavisno od publike, dok vlast u Sarajevu ostaje zarobljena u vlastitim reakcijama, bez sposobnosti da nametne vlastiti tempo.
Dok Konaković broji svoje posjete Washingtonu kao političke trofeje, Dodik istovremeno uspijeva uraditi ono što je do jučer bilo nezamislivo – pojaviti se u SAD-u, sastajati se s kongresmenima i senatorima, i to nakon godina izolacije. To nije znak slabosti Dodika, nego znak pukotina u sistemu koji je trebao ograničiti njegov politički manevarski prostor.
Još je poraznije što Konaković indirektno priznaje da je Dodik spreman prihvatiti odluke koje je godinama nazivao nelegitimnim – Sud BiH, Tužilaštvo, SIPA, pa čak i odluke visokog predstavnika. Ali umjesto da to predstavi kao rezultat jasne i odlučne državne strategije, Konaković to koristi kao argument u Facebook raspravi s opozicijom. Državna politika svedena je na nivo komentara na društvenim mrežama.
Ministar diplomatije koji vodi rat statusima
Umjesto da diplomatske bitke vodi iza zatvorenih vrata, gdje se stvarno odlučuje o sudbini države, Konaković ih vodi javno, emotivno i impulsivno, kao političar u permanentnoj kampanji, a ne kao šef diplomatije jedne države. Njegova retorika otkriva nervozu, ne sigurnost. Jer političar koji je siguran u svoje rezultate nema potrebu da vrijeđa, objašnjava i uvjerava – njegovi rezultati govore sami za sebe.
Posebno je indikativna njegova tvrdnja da je Dodik „platio milione“ da bi došao do sastanaka u SAD-u. Ako je to tačno, onda se postavlja pitanje – kako je moguće da neko pod sankcijama, neko koga se godinama predstavlja kao političkog autsajdera, i dalje uspijeva otvoriti vrata Washingtona? Gdje je tu diplomatija BiH? Gdje su rezultati tolikih sastanaka kojima se Konaković hvali?
Jer prava diplomatija ne mjeri se brojem sastanaka, nego njihovim efektima.
Priča o „moćnom Dodiku“ kao političko ogledalo vlasti
Najopasniji dio Konakovićeve objave nije uvreda opozicije, nego priznanje da Dodik i dalje predstavlja centralnu političku figuru oko koje se vrti kompletna politička scena. Kada ministar vanjskih poslova tvrdi da opozicija „pomaže SNSD-u“ pričom o Dodikovoj moći, on zapravo priznaje da ta moć postoji – i da je politička realnost koju ni vlast ne može ignorirati.
Jer Dodik ne bi bio „moćan“ da institucije funkcionišu besprijekorno. Ne bi bio „moćan“ da postoji jasna, odlučna i konzistentna državna politika. Ne bi bio „moćan“ da oni koji tvrde da ga pobjeđuju zaista imaju kontrolu nad procesima.
Istina je mnogo brutalnija – Dodik opstaje ne samo zbog vlastite političke vještine, nego zbog slabosti njegovih protivnika. Zbog njihove nesposobnosti da djeluju proaktivno. Zbog njihove potrebe da stalno objašnjavaju, opravdavaju i uvjeravaju javnost da imaju kontrolu – dok istovremeno priznaju da je nemaju.
Diplomatski maraton bez cilja
Konaković najavljuje nove sastanke u Minhenu, New Yorku i Washingtonu, kao da je sama činjenica putovanja dokaz političkog uspjeha. Ali javnost više ne vjeruje u diplomatiju koja postoji samo na papiru i u saopćenjima. Jer dok ministri putuju i sastaju se, politička realnost u BiH ostaje ista – stalne krize, stalne prijetnje, stalna politička nestabilnost.
Najveći paradoks Konakovićeve objave je to što je pokušao uvjeriti javnost da Dodik više ne diktira tempo – dok je cijeli njegov status zapravo reakcija upravo na Dodika.
I to je suština problema.
Ne vodi Dodik politiku preko institucija – vodi je preko reakcija svojih protivnika. Ne mora donositi odluke – dovoljno je da izgovori prijetnju. Ne mora djelovati – dovoljno je da drugi reagiraju.
A kada ministar vanjskih poslova države svoju političku borbu vodi putem Facebook statusa, jasno je da se stvarna politička bitka ne vodi tamo gdje bi trebala – nego tamo gdje je najlakše sakriti nedostatak stvarne moći.
