Dok se u Gazi broje mrtvi, dok se iznad Irana i Izraela smjenjuju talasi projektila, a cijeli Bliski istok ponovo živi pod prijetnjom šireg regionalnog rata, na drugoj strani svijeta postoje kompanije koje ovaj sukob posmatraju kroz potpuno drugačiju prizmu.
Za njih rat nije humanitarna katastrofa, nego tržišna prilika.
Američke rafinerije danas ostvaruju marže kakve godinama nisu imale. Potražnja za benzinom, dizelom i drugim derivatima naglo je porasla jer kupci širom svijeta žele osigurati zalihe prije nego što eventualna eskalacija ugrozi transport nafte kroz Hormuški moreuz ili poremeti isporuke iz regiona. Strah od nestašica pretvoren je u profit, a geopolitička kriza u poslovni model.
I upravo tu leži najmračniji paradoks savremenih ratova: što je situacija opasnija, to pojedini energetski giganti zarađuju više.
Rat kao poslovna prilika
Službena retorika uvijek govori o sigurnosti, stabilnosti i odbrani saveznika. Međutim, kada se zagrebe ispod površine, vidi se da svaki ozbiljniji sukob proizvodi i čitavu ekonomiju rata. Proizvođači oružja dobijaju nove narudžbe, logističke kompanije šire poslove, a energetski sektor koristi poremećaje na tržištu kako bi povećao cijene i marže.
Američke rafinerije u tome imaju posebno povlašten položaj. Zahvaljujući ogromnim kapacitetima i pristupu domaćoj nafti, one mogu brzo povećati preradu i izvoz. Evropski i azijski kupci, suočeni s neizvjesnošću oko bliskoistočnih isporuka, okreću se američkim derivatima i praktično se nadmeću ko će ih prije osigurati.
Rezultat? Cijene rastu, marže rastu, a prihodi dioničara rastu.
Teško je ne postaviti pitanje: koliko vrijedi jedan ratni dan na bilansima najvećih energetskih kompanija?
Dok jedni ginu, drugi broje rekordne profite
Građanima se obično objašnjava da su poskupljenja goriva posljedica “nestabilnosti tržišta”. To zvuči gotovo prirodno, kao vremenska prognoza. Ali tržište nije prirodna pojava; ono je sistem u kojem neko na svakom poremećaju zarađuje.
Kada cijena barela skoči za nekoliko dolara, vozači širom svijeta odmah osjete udar na kućni budžet. Poskupljuje prevoz robe, hrana, grijanje i gotovo sve ostalo. Inflacija ponovo dobija gorivo, a obični ljudi plaćaju račun geopolitičkih obračuna na koje nemaju nikakav utjecaj.
Istovremeno, velike rafinerije objavljuju odlične kvartalne rezultate i povećavaju dividende. Na Wall Streetu se rast marži slavi kao uspjeh menadžmenta, dok se slike razorenih gradova i izbjeglica pojavljuju tek kao kratki insert između finansijskih izvještaja.
Takav odnos prema ratu možda je i najuznemirujući dio cijele priče. Ljudska tragedija postaje fusnota uz rekordnu zaradu.
Mit o slobodnom tržištu
Branitelji postojećeg sistema reći će da kompanije samo koriste tržišne okolnosti. Formalno, to je tačno. Ali koliko je tržište zaista “slobodno” kada najveći igrači imaju politički utjecaj, pristup strateškim rezervama i mogućnost da kroz lobiranje oblikuju energetsku i vanjsku politiku?
Historija pokazuje da su veze između politike i energetskog sektora u Sjedinjenim Državama duboke i dugotrajne. Od ratova u Zaljevu do današnjih kriza, energetska sigurnost često je bila jedan od ključnih argumenata za vojne intervencije i političke pritiske. Kada se nakon takvih odluka pojave rekordni profiti, javnost ima pravo sumnjati da ekonomski interesi nisu bili samo sporedni faktor.
Naravno, to ne znači da je svaki sukob pokrenut zbog nafte. Ali znači da nafta i energija gotovo uvijek postanu centralni dio računice čim rat počne.
Evropa ponovo plaća tuđu strategiju
Posebno je zanimljivo posmatrati položaj Evrope. Nakon što je posljednjih godina smanjila energetsku zavisnost od Rusije, Evropska unija sada se suočava s novom vrstom zavisnosti – skupljim uvozom energenata i derivata iz drugih izvora, uključujući Sjedinjene Države.
Evropski građani tako plaćaju dvostruku cijenu: prvo kroz geopolitičku nesigurnost, a zatim kroz skuplju energiju koja puni prihode američkih izvoznika i rafinerija. Političari govore o partnerstvu i zajedničkim vrijednostima, ali računi za gorivo i energiju pokazuju da partnerstva rijetko znače ravnomjerno dijeljenje troškova.
Moralni bankrot energetskog sistema
Najveći problem nije to što kompanije ostvaruju profit. Problem je što je globalni energetski sistem postavljen tako da nagrađuje nestabilnost. Svaka kriza, svaka blokada, svaka prijetnja i svaki projektil mogu postati okidač za novi talas zarade.
U takvom sistemu mir je dobar za građane, ali nije nužno jednako dobar za sve centre ekonomske moći. Stabilno tržište znači manje špekulacija, manje panične kupovine i manje prostora za vanredne marže. Rat, s druge strane, otvara prostor za “premiju rizika” koja se ugrađuje u cijenu svakog litra goriva.
Zato nije pretjerano reći da su američke rafinerije među najjasnijim pobjednicima trenutne bliskoistočne krize. Dok diplomate govore o deeskalaciji, a porodice u regionu strahuju od novih udara, u rafinerijskim postrojenjima se ostvaruju historijski finansijski rezultati.
I možda je upravo to najtačnija slika savremenog svijeta: na jednoj strani ljudi traže sklonište od raketa, a na drugoj investitori računaju koliko će još dugo trajati rekordne marže.
