U demokraciji lideri se ne mjere samo brojem glasova koje skupljaju.
Mjere se spremnošću da brane vladavinu prava u trenucima kada javnost vrišti za jednostavnim, krvavim rješenjima. Pravi test nije pobijediti izbore. Pravi test je voditi ljude tamo gdje im trenutno ne ide, umjesto da trčiš za njihovim najglasnijim instinktima samo da bi zadržao popularnost.
Zamislite govor koji bi trebao doći s vrha. „Dragi sugrađani, i ja sam šokiran nasiljem koje se širi gradovima. Razumijem strah i osjećaj da država ne štiti. Ali smijemo li zbog toga prihvatiti da svako uzme pravdu u svoje ruke? Postoje zakoni. Oni postavljaju granice, a te granice postoje s razlogom – proporcionalnost. Ako me neko gurne nakon saobraćajne nesreće, ne smijem izvući oružje i ubiti ga. U slučaju koji je ovih dana dominirao naslovnicama, gdje su pljačkaši izgubili živote dok su bježali, tri različite instance došle su do istog zaključka: reakcija je prešla zakonske granice.
Zato je osuđen. Razumijem bijes. Znam da će neko odmah iskoristiti taj bijes i reći da država ne radi ništa, da se kriminal ne kažnjava, da se ovo više ne smije trpjeti. Ali stanite. Šta to zapravo znači? Da je na svaku uvredu, svaku agresiju, čak i na pokušaj krađe, dozvoljeno odgovoriti neograničenim nasiljem? Da li očekujete od vlade da kaže – pucajte, ubijte, pravda je vaša? Ili da sudovi zatvore oči kad zakon ne odgovara raspoloženju ulice? Da se zakon primjenjuje na dilere i krijumčare, ali ne i na onoga tko juri pljačkaša stotinama metara i puca mu u leđa?“
Takav govor bio bi težak. Bio bi nepopularan. I upravo zato bi bio ispravan. Bio bi govor lidera koji stavlja zakon iznad trenutnog konsenzusa, koji obrazuje umjesto da laskaju, koji ide korak ispred svojih pristalica umjesto da im trči za petama.
Umjesto toga, dogodilo se suprotno. Umjesto da se digne iznad buke, vlast je odlučila plesati uz nju. Umjesto da brani granice koje je sama zakonom postavila, odlučila je dati tihu ili otvorenu podršku logici koja te granice briše. I to u trenutku kada se isti politički krugovi zaklinju u „garancije“ i „pravdu“ na referendumima. Jednog dana ste tvrdi garantisti. Drugog dana, kad se pojavi slučaj koji pali strasti, postajete branitelji pravde koju ste sami stvorili u trenutku bijesa.
Zašto? Jer postoji neko ko glasnije vrišti. Neko ko nudi jednostavnija, surovija rješenja. I umjesto da se tom izazovu politički suprotstavi – da iznese prošlost, kontradikcije, radikalne stavove, dvostruke igre – vlast bira da slijedi. Time ga, paradoksalno, legitimizira. Time mu daje prostor. Time pokazuje da se autoritet može kupiti cijenom principa.
To nije snaga. To je slabost prerušena u pragmatizam. Lako je prilagoditi se najglasnijem dijelu vlastite baze. Teško je reći: „Ne. Zakon vrijedi i kad vam se ne sviđa.“ Lako je sakupljati aplauze na emocionalnim slučajevima. Teško je objasniti da civilizacija počiva na tome što ne odgovaramo na nasilje neograničenim nasiljem. Lako je biti eho. Teško je biti vođa.
Cijena konsenzusa nije samo u izgubljenim principima. Cijena je u autoritetu koji se troši. Svaki put kad se vlast povuče pred pritiskom onoga ko nudi jednostavnije rješenje, ona gubi dio svoje težine. Svaki put kad odbije konfrontaciju s onim ko joj grize petu, ona priznaje da nema odgovor. I tada se postavlja pitanje: koliko još puta se može povući prije nego što prestane biti vlast, a postane samo još jedan glas u horu?
Demokracija ne umire samo kad je netko sruši. Umire i kad oni koji bi trebali braniti njena pravila odluče da im je popularnost važnija od pravila. Lider koji slijedi umjesto da vodi nije lider. On je samo najuspješniji putnik na vlaku koji ionako ide tamo gdje većina želi. A voz koji vozi isključivo po raspoloženju ulice rijetko staje na mjestu gdje vlada zakon – i još rjeđe na mjestu gdje vlada razum.
