Zdravstveni sistem na ivici: Odlazak ljekara iz BiH ne jenjava, pritisak na preostale raste
Iako se u javnosti povremeno stvara utisak da je trend odlaska medicinskog kadra usporen, podaci pokazuju suprotno. U posljednjih pet godina Bosnu i Hercegovinu napustilo je oko 1.200 ljekara, uključujući doktore opće prakse i specijaliste. Istovremeno, oni koji ostaju suočavaju se s rastućim pritiskom – kako od sistema, tako i od pacijenata čije potrebe više nije moguće adekvatno ispuniti.
U hitnim službama širom zemlje, uključujući i Zenicu, svakodnevni rad obilježava manjak osoblja i preopterećenost. Zdravstveni radnici sve češće rade prekovremeno, a broj timova ne prati broj pacijenata. Takvi uslovi ne samo da utiču na kvalitet zdravstvene zaštite, već povećavaju i rizik od incidenata – nezadovoljstvo pacijenata povremeno eskalira i u ozbiljne konflikte.
Stručnjaci upozoravaju da je nužno hitno napraviti sveobuhvatan presjek stanja i uskladiti broj medicinskih timova s realnim potrebama stanovništva. Jedan od ključnih problema je i neujednačen sistem plata i koeficijenata među kantonima, zbog čega ljekari za isti posao primaju različite naknade, često znatno niže u pojedinim dijelovima Federacije.
Nezadovoljstvo među zdravstvenim radnicima sve češće rezultira najavama štrajkova. Pregovori o kolektivnim ugovorima traju mjesecima, a i kada se postigne načelni dogovor, njegova realizacija često izostane. Takva neizvjesnost dodatno podstiče odlazak kadra.
S druge strane, preopterećenost sistema direktno utiče na pacijente. Pregledi u porodičnoj medicini nerijetko traju svega nekoliko minuta, što je nedovoljno za kvalitetnu dijagnostiku i odnos ljekar–pacijent. Struka već duže vrijeme traži definisanje minimalnog trajanja pregleda i smanjenje broja pacijenata po timu, kako bi se osigurao kvalitetniji pristup liječenju.
Problem odlaska ne odnosi se samo na ljekare – sve veći broj medicinskih tehničara i drugog zdravstvenog osoblja također napušta zemlju. Posebno zabrinjava činjenica da odlazi mlad i visokoobrazovan kadar, u koji su uložena značajna sredstva. Procjene govore da obrazovanje jednog specijaliste košta i do 300.000 konvertibilnih maraka, što dodatno naglašava razmjere gubitka.
U poređenju s većinom evropskih zemalja, domaći zdravstveni sistem sve više poprima karakter “protočnog” modela, u kojem je fokus na brzini, a ne na kvalitetu usluge. Posljedice takvog pristupa osjećaju i pacijenti i zdravstveni radnici.
Dijagnoza problema je jasna: sistem se suočava s ozbiljnim nedostatkom kadra, neujednačenim uslovima rada i nedovoljnom institucionalnom podrškom. Ključno pitanje ostaje – postoji li politička i društvena volja da se provedu reforme koje bi zaustavile daljnje urušavanje zdravstvenog sistema.
