U Bosni i Hercegovini odvija se ekonomska operacija koja bi, da je riječ o filmu, bila proglašena nerealnom, gotovo satiričnom: BH Telecom planira preuzeti Telemach u transakciji vrijednoj 1,1 milijardu konvertibilnih maraka, što bi ovu akviziciju učinilo najvećom u modernoj historiji domaćeg telekom sektora.
Na prvi pogled, dokumenti i izgovorene fraze govore o "strateškoj odluci", "jačanju tržišne pozicije", "profitabilnosti" i "stabilnosti poslovanja". Sve to zvuči racionalno, skoro naučno, ali stvarnost je daleko od toga: proces je zatvoren, netransparentan i politički instrumentaliziran. Zakonodavna vlast Federacije BiH, formalni vlasnik BH Telecoma, uglavnom šuti ili je marginalizirana, dok političko-poslovni vrh u tišini kuca ugovore vrijedne milijardu KM.
Svaka marka koja prelazi s jednog računa na drugi u ovom poslu skriva potencijalne zamke: tržišna nestabilnost, inflaciju, ubrzane tehnološke promjene i promjenjive trendove koji mogu u potpunosti razoriti planirani povrat ulaganja. Procjena povrata od pedeset godina, u ekonomski nestabilnoj BiH, više zvuči kao finansijski samoubilački plan nego kao racionalna investicija. U stvarnosti, svaka greška ili neočekivani događaj koštat će građane, a ne političko-poslovni vrh koji vodi cijelu operaciju.
Ono što dodatno zabrinjava je prikriveni privatizacijski potencijal ovog poteza. Ako se BH Telecom nakon akvizicije optereti dugom, ako se novac uloži u tehnologiju ili infrastrukturu koja ne donosi očekivani profit, vrata za prodaju državnog udjela postaju širom otvorena. Javnost je prepuštena nagađanjima, dok moćnici odlučuju o sudbini ključne telekomunikacijske infrastrukture u zemlji.
Iza svega ovoga krije se suštinska poruka: javni interes je sekundaran, građani su statisti, a novac javnog sektora služi za jačanje položaja političko-poslovne elite. Svaka “strategija” koja se spominje u medijima ili u službenim saopćenjima više služi kao dimna zavjesa nego kao legitimno objašnjenje. Ovo je proces u kojem milijarde prelaze u ruke odabranih, dok su građani, zakonodavna vlast i institucije nadzora potpuno marginalizirani.
Najalarmantniji dio cijele priče je moralna i simbolička dimenzija ove akvizicije. U zemlji gdje javne institucije često funkcionišu kao produžene ruke političke elite, preuzimanje Telemacha postaje kazino za moćnike: jedna strana igra po pravilima, druga strana gubi sve, a treća strana, država i njeni građani, promatraju i čekaju posljedice. U ovom igrokazu, BH Telecom nije više državna kompanija; postaje alat za koncentraciju moći i kapitala u rukama političkog vrha.
Ovakva praksa ima dugoročne efekte: kada građani prestanu vjerovati u institucije, kada zakonodavna vlast i regulatorni organi budu marginalizirani, kada javni novac postane alat za nagrađivanje politički podobnih partnera i prijatelja, država prestaje postojati kao institucija javnog interesa. Ona postaje sredstvo za obogaćivanje odabranih i produbljivanje nejednakosti.
I dok se BH Telecom i Telemach pripremaju za najveću transakciju u historiji domaćeg sektora, javnost ostaje bez odgovora na ključna pitanja: koliko je ova akvizicija opravdana, koji su rizici, ko snosi odgovornost ako plan propadne i da li će milijarda maraka biti iskorištena za građane ili za političko-poslovni elitizam?
Ova akvizicija nije samo ekonomski potez; to je test moralnog i političkog integriteta države. A do sada, rezultati tog testa su više nego zabrinjavajući.
U konačnici, ako ovaj proces bude nastavljen bez potpune transparentnosti, bez uloge zakonodavne vlasti i bez nadzora javnosti, BH Telecom i Telemach mogli bi postati simbol zarobljene države, u kojoj milijarde maraka odlaze u privatne džepove moćnika, dok građani ostaju zakinuti za svaki marku koja im pripada.
