Bosna i Hercegovina ponovno ulazi u izbornu godinu s pitanjem koje se već dugo nameće, ali na koje političke elite uporno ne nude ozbiljan odgovor: gdje je nestao interes njezinih građana koji danas žive izvan granica zemlje?
Dok se u političkim krugovima u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru mjesecima vode bitke za funkcije, mandate i kontrolu nad institucijama, veliki dio bh. dijaspore očigledno se sve više udaljava od političkog života svoje matične države. Broj prijavljenih birača iz inozemstva za ovogodišnje Opće izbore ponovno je otvorio pitanje koje nadilazi samu statistiku. Riječ je o trendu koji bi dugoročno mogao imati ozbiljne posljedice po političku sliku Bosne i Hercegovine.
Za glasanje izvan BiH prijavilo se oko 60.000 građana. Iako se na prvi pogled radi o velikom broju, on postaje znatno manji kada se usporedi s procjenama da izvan zemlje živi više od dva milijuna ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Još je znakovitije što je broj prijavljenih manji nego prije četiri godine, kada je interes za sudjelovanje na izborima bio veći.
Tako se ponovno pojavljuje paradoks koji prati Bosnu i Hercegovinu desetljećima: država ima milijunsku dijasporu, ali na izborima izvan njezinih granica sudjeluje tek mali dio građana koji imaju pravo glasa.
Pitanje, međutim, nije samo zašto se ljudi nisu registrirali.
Pitanje je – zašto više ne žele?
Odgovor na to pitanje teško je svesti na jednu činjenicu. Dio bh. građana koji desetljećima žive u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Švicarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zemljama više ne vidi sebe kao aktivnog sudionika političkog života u Bosni i Hercegovini. Mnogi su otišli kao mladi ljudi, izgradili karijere, zasnovali obitelji i svoju budućnost vezali uz države u kojima danas žive.
Za njih izbori u BiH više nisu pitanje svakodnevnog života.
To je možda i najveća promjena koja se događa u odnosu dijaspore prema matičnoj zemlji.
Generacije koje su tijekom i neposredno nakon rata bile snažno emocionalno i politički vezane za Bosnu i Hercegovinu polako zamjenjuju generacije koje na svoju matičnu zemlju gledaju drugačije. Njihova djeca odrastaju u drugim obrazovnim sustavima, govore druge jezike i svoju budućnost uglavnom planiraju izvan BiH.
U takvom okruženju izbori u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru sve manje predstavljaju pitanje koje određuje njihov život.
Upravo tu političke stranke u Bosni i Hercegovini imaju razloga za ozbiljnu zabrinutost.
Dijaspora je godinama bila važan dio političkih kalkulacija. Svaki izborni ciklus ponovno se otvarala priča o njezinoj snazi, utjecaju i mogućnosti da presudno utječe na rezultate. Političke stranke nastojale su mobilizirati birače iz inozemstva, organizirati kampanje, pozivati ih na registraciju i uvjeravati da je njihov glas ključan za budućnost zemlje.
Međutim, čini se da taj politički model polako gubi snagu.
Građani koji desetljećima žive izvan BiH sve manje vjeruju da njihov glas može promijeniti političku stvarnost. Umor od stalnih političkih kriza, međustranačkih sukoba, blokada i neispunjenih obećanja očigledno je postao snažniji od interesa za sudjelovanje u izbornom procesu.
Mnogi od njih ne vide razliku između izbornih ciklusa.
Politička imena se mijenjaju, koalicije nastaju i raspadaju, institucije ulaze u blokade, a građani slušaju gotovo ista obećanja. U takvoj atmosferi politička apatija postaje razumljiva, ali istovremeno i opasna.
Jer kada građani prestanu vjerovati da njihov glas može nešto promijeniti, prostor za političku odgovornost postaje sve manji.
Upravo zbog toga pad interesa dijaspore ne bi trebalo promatrati samo kao tehnički problem registracije birača.
To je prije svega politički signal.
Ako se građani koji imaju pravo glasa ne registriraju zato što nisu dovoljno informirani, onda je odgovornost institucija jasna. Ako se ne registriraju zato što ne znaju kada su izbori, kako se prijaviti i na koji način glasati, onda je problem u komunikaciji države i političkih subjekata s vlastitim građanima.
Ali ako se ne registriraju zato što više ne vjeruju političkom sustavu, tada je riječ o mnogo ozbiljnijem problemu.
Tada nije dovoljno poslati poziv na glasanje.
Tada je potrebno vratiti povjerenje.
Podaci o registraciji pokazuju da je Njemačka i dalje država iz koje dolazi najveći broj prijava birača iz dijaspore. Slijede Hrvatska, Austrija, Srbija, Švedska i Švicarska. Međutim, kada se ti brojevi usporede s ukupnim brojem bh. državljana koji žive u tim državama, jasno je da samo manji dio njih aktivno sudjeluje u izbornom procesu.
Posebno je zanimljiv slučaj Sjedinjenih Američkih Država i Australije, gdje je broj prijavljenih birača relativno nizak u odnosu na veličinu bh. zajednice.
To otvara još jedno pitanje: jesu li bh. institucije uopće pronašle način da dopru do građana koji su tisućama kilometara udaljeni od domovine?
Izborni proces u BiH i dalje je opterećen administrativnim procedurama koje za dio građana mogu predstavljati prepreku. Iako je registracija omogućena putem interneta, informacija o rokovima i procedurama očigledno ne dolazi do svih onih koji imaju pravo sudjelovati na izborima.
Međutim, odgovornost se ne može prebaciti samo na građane.
Političke stranke u Bosni i Hercegovini imaju najveći interes da mobiliziraju biračko tijelo. Ako godinama grade svoje kampanje na obećanjima o boljoj budućnosti, ekonomskom razvoju i europskim integracijama, onda bi morale biti jednako zainteresirane da građanima omoguće da u tom procesu sudjeluju.
Problem nastaje kada se dijaspora aktivira samo pred izbore.
Tada se građani izvan BiH kontaktiraju, pozivaju da glasaju i uvjeravaju da su njihovi glasovi presudni. Nakon izbora, međutim, interes za njih često nestaje.
Takav odnos dugoročno proizvodi upravo ono što se sada vidi – sve veći broj ljudi koji više ne osjeća političku povezanost s državom iz koje potječu.
Analitičari i promatrači izbornog procesa upozoravaju da se iza pada broja registriranih birača može nalaziti kombinacija više razloga: nezainteresiranost, razočaranje politikom, nedostatak informacija, ali i generacijska promjena.
Trideset godina nakon završetka rata, politička stvarnost BiH više nije ista kao devedesetih.
Ljudi koji su tada napustili zemlju danas su u mirovini ili pred mirovinom. Njihova djeca i unuci odrasli su u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama i drugim državama. Za njih Bosna i Hercegovina može biti zemlja podrijetla, mjesto obiteljskih uspomena i destinacija koju posjećuju tijekom godišnjih odmora, ali ne nužno i prostor u kojem vide vlastitu političku budućnost.
To je realnost s kojom će se domaća politika morati suočiti.
I to prije nego što bude prekasno.
Jer demografski gubitak nije jedini problem s kojim se BiH suočava. Postoji i politički gubitak. Kada ljudi napuste zemlju, a zatim izgube interes za njezine izbore i institucije, država ne gubi samo stanovnike. Gubi i dio političkog potencijala.
Istovremeno, u BiH ostaje sve manji broj stanovnika koji će odlučivati o budućnosti države.
Na ovogodišnjim Općim izborima oko 3,4 milijuna birača imat će priliku odlučivati o ključnim političkim funkcijama i predstavničkim tijelima. Birat će se članovi Predsjedništva BiH, zastupnici u državnom i entitetskim parlamentima, predsjednik i potpredsjednici Republike Srpske te zastupnici u županijskim skupštinama u Federaciji BiH.
Izborni proces trebao bi biti obilježen i tehnološkim novinama. Biometrijska identifikacija birača, skeniranje glasačkih listića i videonadzor na biračkim mjestima predstavljaju pokušaj modernizacije sustava i povećanja povjerenja u izborni proces.
Ali ni najbolja tehnologija neće riješiti problem ako građani ne žele sudjelovati.
Može se uvesti biometrijska identifikacija, mogu se skenirati glasački listići, mogu se postaviti kamere na biračka mjesta, ali politički sustav i dalje ovisi o jednoj osnovnoj pretpostavci – da građani vjeruju kako njihov glas ima smisla.
Upravo je tu najveći izazov za političke stranke.
Ako se nastavi trend prema kojem sve veći broj građana u inozemstvu odustaje od sudjelovanja na izborima, dijaspora bi iz godine u godinu mogla postajati sve manje relevantna u političkim kalkulacijama. To će posebno pogoditi stranke koje računaju na mobilizaciju birača izvan BiH.
Ali posljedice bi mogle biti šire.
Bosna i Hercegovina već se suočava s masovnim odlaskom stanovništva. Ako oni koji su otišli prestanu sudjelovati u političkom životu zemlje, a oni koji ostanu nastave odlaziti, otvara se pitanje tko će za deset ili dvadeset godina donositi ključne političke odluke.
Oni koji ostanu?
Ili oni koji se vrate?
Ili će političku budućnost BiH određivati sve uži krug građana?
Zato broj od oko 60.000 registriranih birača iz dijaspore nije samo izborna statistika.
On je upozorenje.
Upozorenje da se politička veza između Bosne i Hercegovine i njezinih građana izvan zemlje polako stanjuje. Upozorenje da više nije dovoljno računati na emociju, nostalgiju ili patriotizam. Upozorenje da ljudi koji su otišli traže konkretnije razloge zbog kojih bi ponovno vjerovali institucijama svoje države.
Dijaspora se ne može tretirati samo kao izborna brojka.
Ona je ekonomska, društvena i politička snaga. Milijarde koje građani izvan zemlje šalju svojim obiteljima, ulaganja koja ostvaruju, znanje koje donose i veze koje održavaju s BiH predstavljaju ogroman potencijal.
Ali taj potencijal ne može biti beskonačno jednosmjeran.
Ako se od dijaspore očekuje da šalje novac, ulaže i pomaže, a onda se njezin politički glas traži samo kada dođu izbori, teško je očekivati da će interes ostati isti.
Bosna i Hercegovina zato mora otvoriti ozbiljnu raspravu o odnosu prema svojim građanima izvan zemlje.
Ne samo o tome kako ih registrirati za glasanje, nego kako ih ponovno uključiti u društveni i politički život.
Jer izbori se ne dobivaju samo biračkim listićima.
Dobivaju se povjerenjem.
A povjerenje se ne može tražiti svake četiri godine. Ono se gradi godinama.
Ako domaća politika ne pronađe odgovor na sve veću apatiju dijaspore, sljedeći izborni ciklusi mogli bi pokazati još dublji jaz između Bosne i Hercegovine i milijuna ljudi koji su iz nje otišli.
I tada više neće biti dovoljno pitati zašto dijaspora nije glasala.
Pravo pitanje bit će – zašto je država učinila tako malo da ih uvjeri da ponovno požele biti dio njezine političke budućnosti?
