A počelo je sa prezirom, smijehom, podsmijehom i pjesmom Mile Kitića sa korida koju su Mile Dodik i njegovi klimoglavci pjevali „ „Ne može nam niko ništa , jači smo od sudbine“.
Klimoglavci i ostali pripuzi su podržavali „Šefa“ koji je sebe rangirao kao ravnog SAD-u, jer odavno u manjem entitetu važi „ Dodik jes' jednako RS“. Tako je raširio lažnu predstavu da mu „niko ništa ne može“, ni „Trojka“, ni Sud BiH, pa ni mrski Bajden i njegova administracija. Tako je i tom pjesmom potkrepljivan idiotluk o nemoći Amerike.
Bahatost potkovana neznanjem o sankcijama i njenim „fazama“ i epizodama stvorili su komedijantsku i lakrdijašku dramatizaciju sankcija – „šta ima veze što sam na crnoj listi, što ne mogu putovati u SAD, a imovine i novca ionako nemam u Americi“. Tako je mislio i obični svijet u „Srpskoj“, tako su ga jefitno ubjeđivali stevandići, viškovići, vulićke i sve je još uvijek izgledalo normalno i „ ne može nam niko ništa“.
Da li će se i osiguravatelji povinovati listi sankcija OFAC-a
No, onda su se američke sankcije, koje u početku čak ni Dodiku nisu blokirale račune, gle čuda, poput željeznih puzavica zakačile za ekonomski i finansijski život RS-a kada je američko Ministarstvo finansija poslije usvajanja Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorističkih organizacija u BiH „ dodalo gas“ i priupitalo banke u BiH kako misle provoditi mjere iz ovog zakona općenito, ali i u konkretniM primjerima kod rizičnih klijenata i njihovih poslovnih odnosa i transakcija.
Finim diplomatsko-bankarskim vokabularom objašnjeno je bh bankarima da ako nisu u stanju da se nose sa licima sa „crne liste“ da moraju prekinuti ugovore sa njima. U međuvremenu, prije nego je „dodat gas“ i uveden posljednji u nizu smečeva sankcija, BiH je posjetila Anna Morris,v.d. pomoćnika državnog sekretara i upozorila banke koje su odmah potom, zaboraviši ko je Dodik & ekipa u krajnjoj mjeri da očuvaju sebe i poslovni ambijent i integritet svojih banaka, zatražile tumačenje od Udruženja banaka BiH šta da rade u odnosu na zvaničnu OFAC-ovu listu.
Tada je nekako „svanulo“ Miloradu Dodiku, i zacrnilo se pred očima i njemu i njegovim seizima. Građani RS su odjednom bili preplašeni, ne za Mileta, Goricu, Radiovana, Nenada i ostale, jer imaju oni svega „ u bisagama“, nego za sebe. Odjednom se sa strahom počelo prOpitivati kako će se isplaćivati plate i penzije od kojih živi 95 posto življa u manjem entitetu.
Tada su prestale svadbarske pjesme sa korida, strah je postao opipljiv golim okom, građani su sebe vidjeli i doživljavali kao tužno jato glinenih golubova koji pokorno kao jaganjci ili guske u magli, idu za svojim vođom, poput Srbalja u Domanovićevoj pripovijesti o slijepom vođi.
Koga sve žrtvuje Milorad Dodik
I tada je i Mile, vidjevši da je šejtan odnio šalu, a nastojeći da sakrije užasnu nervozu i bespomoćnost , rekao kako „vjeruje da nije prolupao“, mada osim te lične vjere, nije ponudio nijedan dokaz, dodao jadno umirujući svjetinu da je „ ponosan što ima sramne američke sankcije i što ne mora da sa njima (Amerikancima“ komunicira „ i pozvao sve da „prestanu komentarisati“ bilo šta što se tiče američkih sankcija.
E sad zamislite, koliko su Amerikanci bili „šokirani“ i kako im je „teško palo“ što Milorad Dodik odbija da komunicira sa njima. Primijetili ste, Dodik je „odj.bao „ Amere ko zadnju rakijicu, kao da je Putin a ne Mile, i u potpunosti eliminirao bilo kakvu mogućnost razgovora prethodno ih izvrijeđavši na „pasja preskakala“. Sjećate se, američki ambasador je „državni neprijatelj“ , sankcije su „akt terorizma“ itd. Prestrašeni i bespomoćni Dodik je sada prešao u najniži level poprilično jadnog pseudosamopoštovanja kada narodnom puku pokušava objasniti zašto u „svojoj“ „državi“ ne može imat račun u banci.
Dodik i njegov Hor narikača. Nema više refenduma ni otcjepljenja
„Šta ima veze, ja ću primati platu predsjednika preko pošte, neće valjda zatvoriti poštu. A mogu i na blagajni uzeti svoju platu. Šta će drugi, pa nek se i oni riktaju na taj način i oni imaju poštu, svaka firma ima svoju blagajnu”
Znači ne samo da je objašnjenje o pošti i blagajni pogubljeno, nego i stav o zakonu je više nego sumnjiv. Zna Mile da je i narodu jasno da mu nijedan blagajnik u RS-u neće moći isplatiti plaću u kešu „ na prozorče“ blagajne, zna veoma dobro šta se može gotovinski plaćati, kao što je i premijeru Viškoviću jasno da poput zbunjenog Komanča da Drine širi dimnu zavjesu o aktiviranju tj. rehabilitaciji „Banke Srpske“ koja će im omogućiti „zaobilaženje“ sankcija.
