Prošla su četiri mjeseca od jedne od najpotresnijih saobraćajnih tragedija koja je uzdrmala Sarajevo.
U svega nekoliko sekundi ugašen je jedan mladi život. Jedna djevojčica ostala je s trajnim posljedicama koje će nositi do kraja života. Porodice su zauvijek promijenjene, a građani su tada s pravom očekivali da će ta nesreća postati prekretnica – trenutak kada će se konačno otvoriti pitanje sigurnosti javnog prijevoza, odgovornosti nadležnih i stanja tramvajskog voznog parka.
Ali danas, četiri mjeseca poslije, čini se kao da je tragedija jednostavno izbrisana iz kolektivnog sjećanja institucija.
Stari tramvaji ponovo voze. Građani ih svakodnevno gledaju kako prolaze ulicama, ulaze u njih jer nemaju izbora i nastavljaju svoje živote, dok odgovori na ključna pitanja i dalje ne postoje.
Šta je bio stvarni uzrok nesreće?
Da li je odgovornost na vozaču?
Da li je zakazala tehnička ispravnost vozila?
Jesu li sistemi kočenja bili ispravni?
Jesu li nadležni godinama zanemarivali upozorenja o zastarjelom voznom parku?
Ili je riječ o kombinaciji više faktora?
Na sva ova pitanja javnost još uvijek nema konačan odgovor.
Umjesto činjenica dobili smo višemjesečnu tišinu.
U svakoj ozbiljnoj državi tragedija u kojoj pogine mladi čovjek, a dijete ostane trajni invalid, bila bi razlog za detaljnu istragu, javnu raspravu, objavu svih nalaza i ozbiljno preispitivanje kompletnog sistema javnog prijevoza.
Kod nas se, međutim, čini da je dovoljno samo pustiti da vrijeme učini svoje.
Jer vrijeme briše naslovnice.
Vrijeme utiša javnost.
Vrijeme skrene pažnju na neku novu aferu.
A onda, kada interes građana oslabi, sve se polako vrati na staro.
I upravo se to dogodilo.
Stari tramvaji ponovo su na šinama.
Isti oni tramvaji za koje se godinama govori da su dotrajali, da su odavno premašili svoj životni vijek i da predstavljaju ozbiljan izazov za održavanje. Građani su očekivali ozbiljne odgovore i jasne mjere kojima bi se povećala sigurnost putnika. Umjesto toga, stekao se utisak da se život jednostavno nastavio kao da tragedije nikada nije ni bilo.
Možda upravo zato danas više nikoga ne iznenađuju incidenti u javnom prijevozu.
Kada se dogodi fizički napad u tramvaju, svađa ili novi incident, ljudi više ne pitaju "kako je moguće", nego "zar opet".
Jer problem više nije samo jedan događaj.
Problem je osjećaj da sistem ne funkcioniše.
Da niko ne odgovara.
Da se greške ne priznaju.
Da se pouke ne izvlače.
Povjerenje građana ne nestaje preko noći. Ono se godinama gradi, ali se može izgubiti u jednom trenutku. A kada nakon velike tragedije ne uslijede jasni odgovori i vidljive promjene, tada se stvara osjećaj da ljudski život nema onu težinu koju bi morao imati.
Građani koji svakodnevno ulaze u tramvaje ne žele politička prepucavanja niti međusobno prebacivanje odgovornosti institucija.
Oni žele jednostavnu stvar.
Žele biti sigurni da će iz tramvaja izaći živi.
Žele znati da vozilo u koje ulaze ispunjava sve sigurnosne standarde.
Žele vjerovati da su nadležni iz tragedije nešto naučili.
A upravo je povjerenje ono što je danas možda i najveća žrtva cijelog slučaja.
Jer kada mjesecima nema konačnih odgovora, ljudi sami počinju donositi zaključke.
Jedni vjeruju da je kriv vozač.
Drugi smatraju da su odgovorni zastarjeli tramvaji.
Treći optužuju sistem koji je godinama odgađao ozbiljna ulaganja u javni prijevoz.
Bez zvaničnih i konačnih nalaza ostaje prostor za nagađanja, sumnje i nepovjerenje.
Najtužnije u cijeloj priči jeste činjenica da su iza svih rasprava ostali stvarni ljudi.
Mladić koji više nikada neće doći kući.
Porodica koja svakodnevno živi s tom prazninom.
Djevojčica kojoj je jedan trenutak promijenio cijeli život i koja će posljedice nesreće nositi godinama, možda i zauvijek.
Njima vrijeme nije izliječilo rane.
Njima se život nije vratio u normalu.
Dok građani svakodnevno gledaju iste tramvaje kako prolaze gradom, mnogi se s pravom pitaju da li je ova tragedija zaista bila dovoljan alarm ili će biti potrebno da se dogodi nova kako bi se konačno povukle ozbiljne i odgovorne poteze.
Jer nijedna institucija ne može vratiti izgubljeni život.
Niko djevojčici ne može vratiti zdravlje.
Ali svaka institucija ima obavezu da učini sve kako se ovakva tragedija više nikada ne bi ponovila.
Sve dok javnost nema potpune odgovore o uzrocima nesreće i mjerama koje su poduzete nakon nje, svako ponovno pojavljivanje starih tramvaja na sarajevskim ulicama za mnoge građane neće biti samo povratak javnog prijevoza u redovan režim rada. Bit će bolan podsjetnik na tragediju koja je odnijela jedan život, trajno promijenila drugi i ostavila otvoreno pitanje koje i danas čeka odgovor – da li je zaista učinjeno sve da se ovako nešto više nikada ne dogodi?
