Postoje datumi koji nisu samo historijski događaji nego trajne rane jednog društva.
Za Mostar je to 9. maj 1993. godine. Datum koji u Evropi simbolizira pobjedu nad fašizmom, kraj nacističkog terora i slom ideologije progona, logora i etničke mržnje, u Mostaru je postao početak jedne nove opsade, novih logora i novih progona.
Za hiljade Mostaraca taj datum nije samo početak sukoba između HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Za mnoge je to bio trenutak kada je njihov grad podijeljen, kada su komšije nestajale preko noći, kada su stanovi obilježavani, ljudi odvođeni, a identitet Mostara nasilno prekrajan.
I upravo zbog toga mnogi preživjeli danas insistiraju na jednoj važnoj stvari: sukob u Mostaru nije bio jednostavna priča o Hrvatima i Bošnjacima. Bio je to, prije svega, sukob između ideologije etničkog čišćenja i ideje multietničkog grada. Sukob između politike podjela i ljudi koji su vjerovali da Mostar pripada svima.
Haški tribunal je u presudama političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne utvrdio postojanje udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio etnički preurediti dijelove Bosne i Hercegovine i pripojiti ih Hrvatskoj. Mostar je u toj politici imao posebno mjesto – zamišljen kao “hrvatski stolni grad”.
Presude Tribunala detaljno opisuju kako je 9. maja 1993. godine počeo koordinirani napad na istočni Mostar. U ranim jutarnjim satima grad je zasut granatama. Gađane su stambene zgrade, bolnice, ulice i naselja puna civila. Međunarodni posmatrači svjedočili su da u istočnom Mostaru gotovo nije bilo objekta koji nije bio pogođen ili oštećen.
Novinar BBC-a Jeremy Bowen opisao je tadašnje stanje riječima da se u istočnom Mostaru “na svakom uglu moglo poginuti ili ostati osakaćen”. Procjena je da je tokom devet mjeseci na istočni dio grada palo oko 100.000 granata.
Posebno teško pogođena bila je Donja Mahala, gdje su, prema dokazima izvedenim pred Tribunalom, korištene i improvizovane eksplozivne naprave, uključujući gume napunjene eksplozivom koje su spuštane niz Hum prema civilnim objektima. Sudu je predočen i izvještaj HVO-a o probnom djelovanju napalm bombama nad tim naseljem. Mostarac Željko Laketić, tadašnji pripadnik Armije BiH, svjedočio je da je grad tog jutra izgledao “kao scena iz filmova o Vijetnamu”.
“Pucali su iz PAM-ova, minobacača, haubica. To je bilo klasično neselektivno gađanje da iznenade i civile i vojsku kako se ne bi mogli organizovati”, prisjećao se.
Posebnu težinu cijeloj tragediji daje činjenica da je napad počeo upravo 9. maja – na Dan pobjede nad fašizmom. Grad koji je decenijama njegovao antifašističku tradiciju tog je jutra ušao u najmračnije poglavlje svoje moderne historije. U danima i mjesecima koji su uslijedili nasilje nije bilo stihijsko. Haške presude, svjedočenja i dokumenti pokazuju da je progon stanovništva bio sistematski organiziran.
Vojnici su obilazili stanove i zgrade. Ljudi su izbacivani iz svojih domova pod prijetnjom oružjem. Stanovi su prisvajani, a porodice protjerivane prema istočnom Mostaru ili logorima. Na mnogim vratima ostavljane su poruke da stan prelazi u vlasništvo HVO-a. Takve scene nisu bile incidenti nego dio atmosfere straha i progona koja se širila zapadnim Mostarom. Ljudi su nestajali preko noći. Komšije su odvođene u Heliodrom, Dretelj, Ljubuški i druge logore Herceg-Bosne. Mnogi se nikada nisu vratili.
Pred Haškim tribunalom dokumentovani su i brutalni zločini nad civilima.
Jedna Mostarka, poznata kao “svjedokinja CX”, opisala je kako su vojnici HVO-a upali u njen stan, opljačkali porodicu, a zatim je pred mužem i svekrom satima seksualno zlostavljali i tukli. Nakon silovanja natjerali su je da im liže čizme prije nego što su porodicu odveli prema liniji fronta. Tribunal je zaključio da takvi zločini nisu bili izolirani slučajevi nego dio šire kampanje nasilja nad civilnim stanovništvom.
Jedan od najpotresnijih slučajeva odnosio se na zarobljene pripadnike Armije BiH iz zgrade Vranica. Njihovo hapšenje tada je u prilogu Hrvatske televizije predstavljeno kao “spašavanje hrvatskih civila”. Kasnije je utvrđeno da su zarobljenici odvedeni u improvizirani zatvor gdje su brutalno mučeni.
Svjedoci su opisivali višesatna premlaćivanja kundacima, kablovima i pendrecima, odsijecanje uha jednom zarobljeniku prije ubistva, te egzekucije vatrenim oružjem. Posmrtni ostaci dijela ubijenih pronađeni su godinama kasnije u masovnoj grobnici u Gorancima. Istovremeno je trajalo i sistematsko uništavanje kulturnog i vjerskog naslijeđa Mostara. Džamije u zapadnom dijelu grada minirane su i rušene, dok su vlasti, prema nalazima Tribunala, imale informacije o zločinima, ali gotovo ništa nisu poduzele da ih spriječe.
Istočni Mostar pretvoren je u geto pod svakodnevnom opsadom. Ljudi su živjeli bez struje, vode i hrane. Djeca su odrastala u podrumima, dok su granate svakodnevno padale po gradu.
Ratna bolnica u zgradi Higijenskog zavoda radila je u gotovo nemogućim uslovima. Medicinska sestra Ifeta Škoro svjedočila je o amputacijama pod svijećama, bez osnovne opreme, i roditeljima koji donose mrtvu djecu moleći doktore da ih spase. “Najteže je kad vam roditelji donesu mrtvo dijete i govore: spasite ga”, govorila je.
Preživjeli logoraši govorili su o gladi, premlaćivanjima i poniženjima. Mostarac Mirzo Čemalović opisao je Dretelj kao “pakao” – hangare bez zraka, jednu čašu vode dnevno i dane provedene zaključani bez hrane. “Misliš da su odlučili da te ubiju, samo da ne troše metke”, prisjećao se.
Uprkos svemu, mnogi Mostarci i danas insistiraju da grad nije branjen iz mržnje prema Hrvatima nego iz želje da opstane ideja zajedničkog života. I u Armiji BiH bilo je Hrvata, Srba i Bošnjaka. Mostarski glumac i režiser, predsjednik SABNOR-a Sead Đulić govorio je da je to bio sukob ideologija – fašizma i antifašizma – a ne naroda. “Komandir odbrane jednog dijela grada bio je Hrvat, dobitnik Zlatnog ljiljana. S druge strane pucali su ljudi koji su došli sa idejom podjele grada”, rekao je Đulić.
Zato je simbolika 9. maja u Mostaru i danas toliko snažna i bolna.
Na dan kada Evropa obilježava pobjedu nad fašizmom, Mostar se prisjeća trenutka kada su počeli progoni, logori i podjele jednog grada u kojem su decenijama različite vjere, identitet, ljudi živjeli i disali kao jedno.
I možda je upravo u tome najvažnija poruka Mostara danas. Da grad nisu odbranili oni koji su željeli podjele, nego ljudi koji su, uprkos granatama, logorima i zločinima, nastavili vjerovati da komšija ne može biti neprijatelj samo zato što se drugačije zove. Jer Mostar nije preživio zahvaljujući mržnji. Preživio je zahvaljujući onima koji ni u ratu, kao ni u miru nisu pristali da prestanu biti - ljudi.
