Dok predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u božićnoj poruci građanima poručuje da je pred njima „najbolja ekonomska godina“, brojke i ocjene ekonomskih stručnjaka govore znatno tišim, opreznijim i prizemnijim jezikom.
Iza optimističnih poruka vlasti ne nazire se nikakvo ekonomsko čudo, već nastavak umjerenog, pa čak i krhkog rasta, opterećenog ozbiljnim strukturnim problemima i političkim rizicima.
Nakon skromnog privrednog rasta od oko dva posto u 2025. godini, projekcije za 2026. kreću se oko tri posto. Takva stopa rasta Srbiju ne izdvaja, već je svrstava u sam prosjek Zapadnog Balkana, daleko od ambicija koje se plasiraju kroz politički marketing. Pitanje koje se nameće samo po sebi glasi: da li vlast govori o realnim ekonomskim mogućnostima ili je riječ o klasičnom predizbornom optimizmu, upakovanom u poruke nade i obećanja?
Brojke protiv poruka
Prema projekcijama Ministarstva finansija Srbije, Međunarodnog monetarnog fonda i ekonomista Kvartalnog monitora, rast od oko tri posto moguć je samo pod strogo određenim uslovima – prije svega, ako se u kratkom roku razriješi pitanje američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije (NIS). Bez toga, čak i ovako umjerene projekcije ostaju pod znakom pitanja.
Narodna banka Srbije je nešto optimističnija i procjenjuje da bi rast mogao dostići 3,5 posto. Ipak, čak i takav scenario ne bi predstavljao istorijski uspjeh. Naprotiv, bio bi slabiji od rasta ostvarenog 2023. i 2024. godine, kada je BDP rastao po stopama od 3,7 i 3,9 posto, a daleko ispod postpandemijskog skoka iz 2021. godine, kada je zabilježen rast od čak 7,9 posto.
Drugim riječima, čak i u najboljem slučaju, Srbija se ne vraća na „zlatne godine“, već ostaje u zoni umjerenog rasta koji jedva prati regionalne tokove.
Plate, penzije i miris izbora
Uprkos tome, predsjednik Vučić najavljuje mogućnost značajnog povećanja plata i penzija. Govoreći o potencijalnom rastu plata u javnom sektoru od 10 posto – što bi, prema njegovim riječima, iznosilo oko 100 eura mjesečno – te povećanju penzija za gotovo 50 eura, predsjednik poručuje da vjeruje kako će država „moći obradovati građane“.
Iskustvo, međutim, pokazuje da se ovakve poruke gotovo redovno pojavljuju uoči izbornih ciklusa. Ekonomista Božo Drašković otvoreno upozorava da je „manipulacija optimizmom sastavni dio opisa radnog mjesta političara“.
„Privredni model koji Srbija gradi već 25 godina – oslonjen na privatizaciju, strane direktne investicije i kontinuirano zaduživanje – iscrpljen je i potrošen. Svako povećanje plata koje nije zasnovano na rastu produktivnosti nije razvojna mjera, već čista kupovina naklonosti birača“, ističe Drašković.
On dodatno upozorava da su ključni resursi zemlje već godinama u rukama stranih kompanija – od rudarstva i energetike, preko trgovine, do bankarskog sektora – što domaćoj ekonomiji ostavlja vrlo ograničen prostor za akumulaciju kapitala, investicije i dugoročni razvoj.
Rizici ispod tepiha
Analize Kvartalnog monitora ukazuju da je privredni rast u 2026. godini izložen brojnim rizicima. Među njima su moguće sankcije NIS-u, pad priliva stranih direktnih investicija, nova izvozna ograničenja Evropske unije, poput ekološke carine (CBAM), ograničenja izvoza čelika, ali i hronično loši i nepredvidivi odnosi sa EU, uz slabu pravnu sigurnost u zemlji.
Profesor Ekonomskog fakulteta u Kragujevcu Dragan Stojković upozorava da vlast kontinuirano šalje kontradiktorne poruke koje dodatno unose nesigurnost među građane i investitore.
„Jednog dana izjavama o sankcijama izazovu paniku i ljudi povlače štednju iz banaka, a već sljedećeg se govori o kupovini pet posto NIS-a, bez ikakvog ozbiljnog objašnjenja. Transformacija javnih kompanija ne može se voditi iza zatvorenih vrata“, naglašava Stojković.
On podsjeća i na realne razmjere srbijanske ekonomije: „Često se predstavljamo kao neka regionalna ekonomska sila, a cijeli naš BDP jednak je otprilike dnevnoj promjeni tržišne vrijednosti kompanije NVIDIA.“
Inflacija i privid stabilnosti
Stojković upozorava i da bi vanredno povećanje plata i penzija moglo dodatno pogurati inflaciju, posebno u okolnostima isteka povoljnog gasnog aranžmana s Rusijom i mogućeg rasta cijena energenata. Prema njegovim riječima, država će učiniti sve da održi privid stabilnosti, ali prije svega iz političkih razloga.
„U rukama vlasti su svi mehanizmi i ne sumnjam da će stabilnost biti branjena po svaku cijenu – barem do kraja godine. A razlog je jasan: izbori“, zaključuje Stojković.
Sve u svemu, dok političke poruke govore o „najboljoj godini ikad“, ekonomski pokazatelji i upozorenja stručnjaka ukazuju na znatno skromniju realnost. Umjeren rast, brojni spoljašnji i unutrašnji rizici, inflatorni pritisci i strukturne slabosti privrede sugerišu da se ne radi o ekonomskom preporodu, već o još jednoj rundi pažljivo doziranog predizbornog optimizma.
