Bosna i Hercegovina odavno više nije zemlja velikih političkih iznenađenja. Izbori se održavaju redovno, kampanje su sve agresivnije, obećanja sve bombastičnija, a rezultat gotovo uvijek isti.
Promijene se poneka lica, napravi se drugačija raspodjela funkcija i nekoliko novih koalicija, ali suština ostaje nepromijenjena. Građani nastavljaju živjeti jednako teško, institucije ostaju jednako slabe, a političke elite nastavljaju funkcionirati kao da se ništa nije dogodilo.
Najveća zabluda u Bosni i Hercegovini jeste uvjerenje da je sva odgovornost isključivo na političarima. Naravno da oni snose najveći dio krivice za stanje u zemlji, ali nijedna vlast ne može trajati decenijama bez prešutne ili otvorene podrške društva. Upravo zato je mnogo važnije pitanje zbog čega birači uporno nagrađuju iste obrasce ponašanja nego zašto ih političari ponavljaju.
U normalnim demokratijama vlast se boji građana. U Bosni i Hercegovini često izgleda kao da se građani boje vlasti.
Razlog nije samo ekonomska ovisnost velikog broja ljudi o javnom sektoru, niti činjenica da je stranačka knjižica u mnogim sredinama postala važnija od diplome. Problem je mnogo dublji. Politički sistem je tokom godina stvorio atmosferu u kojoj je građanima lakše prihvatiti postojeće stanje nego rizikovati bilo kakvu promjenu.
To političke stranke odlično znaju.
Zato se gotovo nijedna ozbiljna kampanja više ne vodi oko plata, penzija, zdravstvenog sistema, pravosuđa ili ekonomije. Te teme postoje samo u predizbornim brošurama. Prava kampanja počinje tek kada se otvore pitanja identiteta, nacionalnih interesa i navodnih prijetnji koje prijete svakom od konstitutivnih naroda.
Tada prestaje razgovor o životu, a počinje borba za emocije.
Građani se više ne pitaju zašto im djeca odlaze iz zemlje, nego ko je veći zaštitnik naroda. Ne raspravlja se o tome zašto javna preduzeća propadaju, nego ko je veći patriota. Umjesto da traže odgovore o milijardama javnog novca, birači slušaju beskrajne rasprave o simbolima, zastavama, ustavnim krizama i međusobnim optužbama političkih lidera.
To nije slučajnost.
To je politički model koji savršeno funkcioniše već dvadeset godina.
Kada se građani međusobno svađaju, niko ne postavlja pitanja o odgovornosti vlasti.
U Republici Srpskoj gotovo svaka ozbiljnija politička ili pravosudna kriza vrlo brzo postane priča o napadu na entitet. Umjesto rasprave o ekonomiji, investicijama, javnom dugu ili odlasku stanovništva, fokus se prebacuje na navodnu odbranu institucija. Tako svaka kritika vlasti automatski postaje napad na Republiku Srpsku, a politički lideri sebe predstavljaju kao jedine njene zaštitnike.
Takva strategija pokazala se izuzetno uspješnom.
Dok se javnost bavi velikim političkim sukobima, broj stanovnika opada, mladi odlaze, dug raste, a razvoj ostaje tek riječ u predizbornim govorima.
Sličan obrazac godinama postoji i među hrvatskim političkim predstavnicima.
Tema izmjena Izbornog zakona i pitanja legitimnog predstavljanja redovno dominira svakim izbornim ciklusom. Riječ je o važnom političkom pitanju, ali ono gotovo uvijek potpuno potisne sve ostalo. Tako se rijetko razgovara o ekonomskom razvoju sredina u kojima žive Hrvati, kvalitetu obrazovanja, zdravstvenoj zaštiti ili masovnom iseljavanju mladih porodica.
Nakon izbora ista pitanja nestanu iz fokusa, dok politička struktura ostaje gotovo netaknuta.
Bošnjačka politička scena, s druge strane, već godinama pokazuje da promjena vlasti ne znači nužno i promjenu politike. Novi ljudi često vrlo brzo usvoje iste metode svojih prethodnika. Umjesto najavljene transparentnosti dolaze političke trgovine. Umjesto stručnosti dolazi raspodjela funkcija prema stranačkoj pripadnosti. Umjesto reformi slijedi borba za kontrolu institucija.
Građani tada dobiju utisak da se mijenjaju samo imena na kancelarijama.
To dodatno povećava apatiju.
Kada ljudi izgube vjeru da postoji razlika između političkih opcija, prestaju očekivati bilo kakve ozbiljne promjene. Glasaju po navici, iz straha ili jednostavno ostaju kod kuće.
A upravo je ravnodušnost najveći saveznik svake vlasti.
Bosna i Hercegovina danas ima jednu od najnižih stopa povjerenja građana u institucije. Ljudi ne vjeruju sudovima, parlamentima, javnim preduzećima niti političkim partijama. Ipak, iz godine u godinu isti politički akteri uspijevaju sačuvati svoju moć.
Kako?
Zato što političke stranke mnogo bolje razumiju psihologiju birača nego što birači razumiju politički sistem.
One znaju da će nekoliko sedmica nacionalnih tenzija potpuno potisnuti godine lošeg upravljanja.
Znaju da će jedna velika politička kriza zasjeniti desetine korupcijskih afera.
Znaju da će građani prije oprostiti milijarde javnog duga nego politički poraz vlastite nacionalne opcije.
I upravo zato nemaju stvarni motiv da se mijenjaju.
Zašto bi mijenjali sistem koji ih iznova vraća na vlast?
Još jedan ozbiljan problem jeste potpuna normalizacija političkog klijentelizma.
U mnogim dijelovima zemlje zapošljavanje u javnom sektoru odavno se ne posmatra kao profesionalni uspjeh nego kao politička privilegija. Ljudi sve češće vjeruju da bez podrške stranke ne mogu dobiti posao, napredovati ili ostvariti osnovna prava. Takav sistem stvara ogromnu mrežu političke ovisnosti koja svakoj vlasti daje dodatnu sigurnost.
To više nije samo pitanje izbora.
To postaje način života.
U takvom ambijentu teško je očekivati masovne proteste ili ozbiljan građanski pritisak. Većina ljudi pokušava sačuvati ono što ima, čak i kada zna da sistem nije pravedan.
A političari to koriste do krajnjih granica.
Istovremeno, Bosna i Hercegovina vodi još jednu bitku koju gotovo niko ozbiljno ne spominje.
To je bitka protiv vremena.
Dok domaći političari svakodnevno proizvode nove krize, zemlja nezaustavljivo gubi stanovništvo. Svake godine hiljade mladih, obrazovanih i radno sposobnih ljudi odlaze u potrazi za sigurnijim životom. Njih više ne zanimaju politički govori. Oni ne čekaju nove izbore niti nova obećanja.
Jednostavno odlaze.
Njihov odlazak predstavlja mnogo veću prijetnju budućnosti države nego bilo koja dnevno-politička kriza.
Jer država bez ljudi nema ni ekonomiju, ni tržište rada, ni penzioni sistem, ni ozbiljnu budućnost.
Paradoks Bosne i Hercegovine upravo je u tome što političke elite opstaju zahvaljujući problemima koje same proizvode. Što je društvo podijeljenije, njima je lakše vladati. Što su institucije slabije, njihov utjecaj je veći. Što je više straha, manje je prostora za racionalnu raspravu.
Zato se ovdje izbori često ne vode između različitih vizija razvoja države, nego između različitih verzija političkog straha.
I dok god birači pristaju da glasaju prije svega zbog emocija, a tek onda zbog rezultata, teško je očekivati drugačiju budućnost.
Političke elite će nastaviti raditi ono što im donosi pobjede.
A pobjede im, na kraju, ne donose ni govori ni kampanje.
Donosi ih uvjerenje građana da se ništa ne može promijeniti.
Možda je upravo to najveća tragedija bosanskohercegovačke politike.
Ne činjenica da postoje loši političari.
Nego činjenica da su mnogi građani prestali vjerovati da zaslužuju bolje.
