Ostavka visokog predstavnika Christiana Schmidta otvorila je niz političkih pitanja u Bosni i Hercegovini, ali među najvažnijima se izdvaja ono koje godinama predstavlja jednu od najvećih tačaka sukoba u zemlji – pitanje državne imovine.
Iako zvanični razlozi Schmidtovog odlaska još nisu potpuno razjašnjeni, u političkim i diplomatskim krugovima sve više se govori o snažnim međunarodnim pritiscima povezanim s ekonomskim i energetskim interesima velikih sila u Bosni i Hercegovini.
Posebno mjesto u toj priči zauzima projekat Južne plinske interkonekcije, jedan od strateški najvažnijih energetskih projekata u zemlji, koji bi trebao povezati Bosnu i Hercegovinu s hrvatskim plinskim sistemom i omogućiti diversifikaciju izvora snabdijevanja prirodnim plinom.
Upravo taj projekat posljednjih mjeseci dobio je snažnu političku i diplomatsku podršku iz United States, dok su vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine u relativno kratkom roku usvojile zakonske i regulatorne okvire koji omogućavaju realizaciju projekta i ulazak američkog kapitala u energetsku infrastrukturu zemlje.
Međutim, paralelno s pitanjem energetike otvorilo se i mnogo složenije pitanje – ko zapravo kontroliše zemljište, šume, rijeke i ostale resurse kroz koje bi prolazili veliki infrastrukturni i investicioni projekti.
To pitanje direktno vodi do problema državne imovine, jednog od najdugotrajnijih političkih sporova u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.
Još od 2005. godine na snazi je odluka tadašnjeg visokog predstavnika Paddy Ashdown kojom je zabranjeno raspolaganje državnom imovinom sve dok domaće političke strukture ne postignu trajni dogovor o titularu vlasništva.
Međutim, gotovo dvije decenije kasnije dogovor nije postignut.
Političke strukture iz Republike Srpske godinama insistiraju da entiteti budu vlasnici državne imovine na svojoj teritoriji, dok političke partije iz Sarajeva uglavnom zastupaju stav da titular državne imovine mora biti država Bosna i Hercegovina.
Upravo zbog toga pitanje državne imovine odavno više nije samo pravno pitanje. Ono je postalo pitanje političke moći, suvereniteta i kontrole nad budućim ekonomskim razvojem zemlje.
Dodatnu težinu cijeloj priči daje činjenica da se iza državne imovine kriju ogromni prirodni i infrastrukturni resursi – od šuma i poljoprivrednog zemljišta do energetskih koridora, rijeka, rudnih bogatstava i prostora za velike međunarodne investicije.
U političkim analizama posljednjih dana sve češće se postavlja pitanje da li bi dolazak novog visokog predstavnika mogao otvoriti prostor za nametanje rješenja koje domaći političari nisu uspjeli postići godinama.
Takav scenario mogao bi podrazumijevati spuštanje dijela ovlaštenja za raspolaganje državnom imovinom na entitetski ili lokalni nivo, čime bi se ubrzala realizacija velikih investicionih projekata i pojednostavile procedure za strane investitore.
Međutim, protivnici takvog pristupa upozoravaju da bi to moglo imati dugoročne političke posljedice po samu strukturu države.
U slučaju da entiteti ili općine dobiju šire pravo upravljanja državnom imovinom, praktična kontrola nad velikim dijelom teritorije i resursa mogla bi biti izmještena sa državnog nivoa, što bi dodatno oslabilo ionako kompleksan institucionalni sistem Bosne i Hercegovine.
Takvi strahovi nisu bez osnova, posebno imajući u vidu ranije pokušaje entiteta da samostalno raspolažu državnom imovinom.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine ranije je poništavao odluke koje su se odnosile na prodaju ili raspolaganje državnim zemljištem i šumama, uključujući slučajeve na Jahorini i području Vareša.
Te odluke dodatno su pokazale koliko je pitanje državne imovine osjetljivo i koliko direktno utiče na odnose između države, entiteta i međunarodne zajednice.
Istovremeno, ekonomski interesi velikih međunarodnih kompanija i energetskih projekata dodatno povećavaju pritisak da se ovo pitanje konačno riješi.
U pozadini svega nalazi se borba za kontrolu nad prostorom kroz koji će prolaziti budući energetski, rudarski i infrastrukturni projekti vrijedni milijarde maraka.
Zbog toga pitanje državne imovine danas predstavlja mnogo više od pravne debate. Ono postaje centralno pitanje političke budućnosti Bosne i Hercegovine, odnosa međunarodne zajednice prema zemlji i načina na koji će se upravljati njenim prirodnim bogatstvima u narednim decenijama.
