Nakon krize na Grenlandu, evropski lideri bi trebali ozbiljno razmotriti šta bi se dogodilo ako bi Washington napustio vojni savez...
Od svog osnivanja prije skoro osam decenija, NATO, najmoćniji vojni savez na svijetu, zasnovan je na činu vjere: pretpostavci da će svaka članica, a prije svega Sjedinjene Američke Države, braniti saveznika u slučaju napada.
To povjerenje je ozbiljno poljuljano Donaldovim Trumpovim kontinuiranim propitivanjem korisnosti NATO-a i njegovim negiranjem međusobnih odbrambenih obaveza. Ovog mjeseca, još više su ga pogodile Trumpove prijetnje da će "oteći" Grenland od Danske, jednog od najbližih partnera NATO-a.
Ovo je seizmički pomak koji prisiljava evropske saveznike, lišene američke sigurnosti, da nevoljno preispitaju način na koji organizuju svoju odbranu. „Ova kriza je teža od svega što smo vidjeli u 77-godišnjoj historiji NATO-a i, u mnogim aspektima, teža od svega od 7. decembra 1941. godine, kada su Sjedinjene Države formalizirale ideju da je sigurnost Evrope ključna za njenu vlastitu sigurnost“, kaže Ivo Daalder, bivši američki ambasador pri NATO-u. „ Ta ideja, koja je postala ugovor 1949. godine, je završena. Nestala je“, dodaje on.
Iako su evropski lideri osjetili olakšanje što je Trump odustao od prijetnji upućenih Danskoj i njenim partnerima, smatraju nemogućim zaboraviti koliko je to bio blizu smrtonosnog udarca za organizaciju koja ih je generacijama čuvala na sigurnom i podržavala globalni poredak zasnovan na pravilima.
Šteta koju je prouzrokovala najnovija retorika smatra se "podstrujom" koja fundamentalno mijenja transatlantske odnose. Rachel Ellehuus, direktorica Kraljevskog instituta za ujedinjene vojne poslove, napominje da Trumpova nestabilnost i slabost domaćeg otpora u SAD-u čine američki angažman neizvjesnim.
Ova neizvjesnost je razbila stari tabu: evropski zvaničnici otvoreno raspravljaju o sigurnosnoj arhitekturi koja se više ne oslanja isključivo na Washington. Komesar EU za odbranu, Andrius Kubilius, pozvao je na jasnu strategiju koja bi zamijenila „materijalnu spremnost“ koju pruža Amerika.
On tvrdi da bi diskusije o "evropskom stubu" unutar NATO-a trebale početi odmah i intenzivno. Ali ovaj zahtjev dolazi u vrijeme kada se Evropa bori s posljedicama decenija nedovoljnog ulaganja. Prošle godine, članice su se obavezale da će trošiti 5 posto BDP-a do 2035. godine, ali Pentagon insistira da se ova tranzicija dogodi mnogo ranije, možda do 2027. godine.
Ako bi se SAD povukle, praznine u evropskoj odbrani bile bi katastrofalne. Evropa zavisi od Amerike za obavještajne podatke, nadzor, protivvazdušnu odbranu i teški vojni transport. Zamjena ovih kapaciteta koštala bi oko 1 bilion dolara i trajala bi najmanje deset godina.
Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte je to otvoreno rekao: "Ako želite djelovati sami, zaboravite na 5 posto. Bilo bi potrebno 10 posto BDP-a i izgradnja evropskog nuklearnog kapaciteta."
Ukrajinsko pitanje ostaje otvorena rana. Bez američke podrške, Kijev bi se suočio s egzistencijalnom prijetnjom. Macron tvrdi da Francuska već osigurava dvije trećine obavještajnih podataka Ukrajine i da je domaća proizvodnja oružja povećana.
Ali nedostatak sistema poput Patriota bio bi nezamjenjiv u kratkom roku.
Izazov nije samo materijalni, već i institucionalni. Struktura NATO-a izgrađena je oko američke komande (SACEUR).
Njegovo ukidanje zahtijevalo bi potpunu reorganizaciju načina na koji evropske vojske sarađuju. Neki analitičari, poput Carla Masale, sugeriraju da cilj ne bi trebao biti dostizanje nivoa SAD-a, već jednostavno biti „bolji od Rusa“ – što je ostvariv cilj u roku od nekoliko godina, naravno, ako postoji politička volja.
Međutim, jedinstvo ostaje najveći izazov. Zemlje istočnog bloka osjećaju se direktno ugroženima, dok su one na jugu manje spremne na ogromne vojne izdatke. „Ako Amerikanci odu, Evropa će se raspasti, kao i NATO“, upozorava bivši italijanski ambasador Stefano Stefanini. Zemlje poput Velike Britanije i Italije, koje imaju bliske historijske i ideološke veze s Washingtonom, manje su sklone prihvatiti reformu koja bi ih uklonila iz američke orbite.
Umjesto ujedinjene evropske vojske, Pariz promovira "koalicije voljnih", uključujući sile poput Ujedinjenog Kraljevstva i Turske. Međutim, prenos kolektivne odbrane na takve neformalne grupe smatra se velikim rizikom za stabilnost kontinenta.
Vrijeme ističe, a dvostruki pritisak agresivne Rusije na istoku i nepredvidljive Amerike na zapadu prisiljava Evropu da se suoči sa stvarnošću koju je izbjegavala 80 godina.
