Jeste li se nekad zapitali kako je bilo biti mama u prahistoriji? Znajući koliko je izazovno brinuti se djetetu danas, kako li je tek izgledalo kad nije bilo kolijevki, pelena, flašica, kašica i kolica?
Higijenski uslovi ušli su u bolnice tek u 19. vijeku, a u periodu prije 8.500 godina nisu postojale ni kuće kakve poznajemo. Pa ipak, tada se desio jedan od vrlo zanimljivih preokreta u ljudskoj evoluciji - došlo je do neolitskog bejbi buma.
"Prvi put tada mame imaju dvoje ili više djece koji prežive, ali ne znamo ništa o tome da li su tom periodu mame i rađale više djece. Zna se da ima veći broj arheoloških ostataka", rekla je za BBC na srpskom Sofija Stefanović, profesorica na Katedri za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Stefanović je prije šest godina započela pionirsko istraživanje o rađanju, mamama i bebama u prahistoriji, koje prije nje nije mnogo interesovalo naučnike.
Tako nastaje projekat „Rađanje", a ispitivanja se uglavnom rade na moderno opremljenom Institutu „Biosens" u Novom Sadu.
Kao fizička antropološkinja, Stefanović se bavi analizom ljudskih skeletnih ostataka, a saradnici su joj specijalisti iz različitih oblasti.
Kako je sve počelo?
Ljudska vrsta je nastala mnogo prije toga - prije oko dva miliona godina. Prvih 99 posto trajanja evolucije, čovjek je živio na demografskom minimumu - mali broj arheoloških ostataka pokazuje da smo kao vrsta jedva preživjeli.
"Provukli smo se kroz iglene uši. To je vrijeme kad ljudi žive kao lovci sakupljači, što je do prije 12.000 godina", navodi Stefanović.
Od 10.000 do 6.500 godine prije nove ere traje mezolit - tada još naši preci ne stvaraju prava naselja. U to vrijeme na Balkanu postoji velika kultura Lepenskog vira na Đerdapu.
Njihove trapezoidne građevine poput šatora pokazuju da u to vrijeme love ribu i vraćaju se u njih, ali nemaju stalne naseobine.
U vrijeme početka mezolita dolazi do klimatskih promjena - povlačenja glečera, povećanja bujnosti vegetacije, novih vrsta - mijenjaju se dotadašnji uslovi života. Mezolit je poznat kao starije, a neolit kao mlađe kameno doba u okviru prahistorije. Sa neolitom stiže i pomenuta demografska ekspanzija - naučnici vjeruju da se tada rađa više djece nego prije.
"Za to ne postoje biološki dokazi, pa smo odlučili da primjenimo metodu ispitivanja zubnih ostataka", navodi Stefanović.
Zubni godovi
Naučnici presjeku ostatke zuba dijamantskom testerom, naprave mali presjek i tu pločicu gledaju pod mikroskopom.
"Tu vidimo takozvane linije anulacije, jer svake godine zub dobije jedan sloj zubnog cementa. Kao kod godova na drvetu - brojeći te linije možemo da kažemo koliko je neko imao godina u vrijeme smrti. Ova metoda se koristi i u forenzici i vrlo je precizna", navodi Stefanović.
Njene kolege u Frajburgu, u Njemačkoj, unapredile su ovu metodu i došle do „nevjerovatnog otkrića" - tokom trudnoće ova linija zubnog cementa postaje drugačija - nije prava, već nepravilna i tamnija.
"Ako ste imali tri trudnoće, imat ćete tri linije krize, a može se utvrditi i koliko ste imali godina u svakoj od tih trudnoća".
Ipak, ta linija krize pojavljuje se na zubu već u prvom tromjesečju trudnoće - ne zna se da li su trudnoće bile uspješne ili su mame imale pobačaje.
Ipak, Stefanović je tu metodu primjenila na prahistoriju i prvi put u historiji nauke, mogla je da odredi kada su i koliko puta žene bile trudne tokom života.
„Studija na mezolitskim i neolitskim ženama pokazala je veći broj linija krize, što uglavnom znači broj trudnoća", navodi Stefanović.
Kako naučnici znaju od kada je neki skelet?
Uz pomoć ugljenika. Takozvano apsolutno datovanje - određivanje preciznog datuma radi se mjerenjem prisustva radioaktivnog ugljenika C14 pošto je poznato njegovo vrijeme poluraspada.
On počinje da nestaje kad organizam umre. Kad se izmjeri njegova količina u kostima - može da se kaže kada je tačno umrla jedinka.
Porođaj
„Porođaj je sigurno bio težak, kao i danas. Tu razlike nema", odgovara Stefanović.
Ono što nas je učinilo ljudima - hod na dvije noge i veliki moždani kapacitet, što automatski podrazumijeva i veliku glavu, dovelo je do teškoća na porođaju.
„Otkad se rodila prva ljudska beba, rađanje je teško i rizično. U modernim bolnicama i sa carskim rezom i danas ima smrtnih slučajeva", objašnjava ona.
Drugi važan dio projekta „Rađanje" je tema dojenja. Odgovore na pitanja kada su i koliko prahistorijske mame dojile djecu dat će im hemijske analize.
„Sve što jedemo ostavlja hemijski trag u našim kostima. Kada je beba samo dojena, izotopi u vašim kostima pokazuju samo jednu vrstu signala. Kad krene dohrana, to se promijeni", napominje Stefanović.
Za razliku od drugih kostiju u organizmu koje se mogu ojačati unosom određene hrane, na zubu svaka etapa razvoja ostavlja trag koji kasnije ne može biti promijenjen.
Jednostavno, odatle se vidi šta ste kada jeli. Na drugim kostima, pak, ostaje trag posljednjeg načina ishrane, čime se osoba hranila u trenutku smrti.
„Kada ukrstite te podatke, može se dobiti kompletan meni", objašnjava ona.
Tokom istraživanja, naučnici su došli su do preciznih podataka i o dojenju.
„U mezolitu su prestajale da doje tek u trećoj ili četvrtoj godini, dok su u neolitu dojile maksimum godinu dana.
„Neke mame sa Đerdapa dojile su svega šest mjeseci."
Šta iz toga mogu da nauče današnje mame?
Neolitska djeca pokazuju više tragova određenih poremećaja ili bolesti koje su u vezi sa ishranom.
„Naša istraživanja idu u prilog podrške dužem dojenju i sa zdravstvenog stanovišta. Mezolitska djeca i mezolitski ljudi su čvršće građe, čvršćih kostiju - stameniji su".
Ako su skratile dojenje, čime su se djeca hranila?
„To je i nas interesovalo, šta su mame mogle pretvoriti u dohranu. Slično kao i danas - kašice su pravile od životinjskog mlijeka i žitarica", kaže antropološkinja.
Urođena netolerancija na mlijeko
Karakteristika neolita je pripitomljavanje biljaka i životinja, nova ishrana i sjedeći način života. Međutim, tu postoji jedan problem.
„Do prve godine bebe su tolerantne na mlijeko, ali poslije ne, jer nije planirano da kao vrsta jedemo mlijeko - i tada niko nije imao tu toleranciju. Taj dio gena kroz evoluciju se tek desio, zato su i danas ljudi nekad netolerantni".
Dok opisuje hranjenje prahistorijskih beba kao rekvizit koristi i kašičice u kafiću. Šta su jeli ispitivali su preko keramike nađene na lokalitetu Starčevo, jer su u njenim porama sačuvani ostaci drevne hrane.
„Odrasli su svjesni da im sirovo mlijeko ne prija, ali su znali kako da ga pripreme", objašnjava ona.
Našli su obilje dokaza da su neolitski ljudi na Balkanu u Starčevu pravili i jeli sir.
„To je najstarije u Evropi i dvostruko je naučno potvrđeno. Nigdjje nismo pronašli podatke o sirovom mlijeku, čak ni na zubnom kamencu ljudi".
Njeni saradnici su odlazili u najsavremenije laboratorije u svijetu.
Kašičice u Starčevu i moderna mesara
Sa neolitom se prvi put pojavljuje još jedna zanimljiva alatka - koštane kašičice, koje vrlo liče na savremene.One su malih dimenzija, ima ih puno, a jako su lijepe izrade i upadljive su.
„Naučnici su smatrali da su to alatke, čim su tako puno pohabane, a male. Veliki broj autora previdio je logičnu mogućnost da se radi i bebi kašičicama", priča Sofija.
Smatralo se, kaže. da su korišćene za ritual ili štavljenje kože, na primjer, iako se vide jasni tragovi zubića na njima.
„Dijete tad grize sve što mu date. Ipak, shvatili smo da neće biti lako dokazati da su kašike - kašike".
Njen kolega kolega Bojan Petrović, dječiji stomatolog, zatražio je saglasnost da izvede eksperiment da dječijim mliječnim zubima „glockaju kosti".
„Od neke mesare smo dobili koske od kakvih su pravljene kašike i napravili smo vještačke vilice kojima smo glockali kosti.
„Jako često dječiji mlečni zub polomi kost i to je prvo otrkiće koje nas je zapanjilo. Bilo nam je uzbudljivo (otkriće) da dječiji zubi sa lakoćom ostavljaju trag na kostima", opisuje Sofija.
Sestrine priče
Za razliku od ostalih naučnika, Sofija je rasla uz ovu temu - kao maloj, sestra joj je pričala priče mamama i bebama.
„Izmišljala je kako je pripitomljena kozica - tako što je mama bila tužna da joj beba nema mlijeka. Odrasla sam uz to i bila sam jako začuđena da se niko time nije bavio", kaže.
Stefanović je pionirka u istraživanju ove oblasti, koja je bila „zanemarena u nauci". U arheologiji je tema djetinjstva prisutna tek posljednjih desetak godina.
„Uvijek su bile važnije druge teme - čovjek lovac, na primjer", opisuje ona.
Prahistorija je podijeljena na osnovu materijalnih oruđa koje se koriste - kameno, bronzano doba.
„Postoji neki problem između naučnika i beba", kaže Sofija.
„Kad su bebe pronaležene u areheološkom kontekstu - ili se njima naučnici nisu bavili ili su objašnjene kao žrtve čedomorstva, kao da je svaka beba koju naučnici vide - automatski ubijena".
Pomoć Evrope
Evropski savjet za istraživanje ERC (European Research Council) zadužen za finansiranje najinovativnijih naučnih projekata bez ograničenja u vezi sa temama, dodijelio joj je za višegodišnji projekat „Rađanje" 1,7 miliona eura, prvoj u Srbiji.
„Shvatili su moju ideju o rađanju i mamama i bebama kao ozbiljnu i kao potencijal za razvoj neistražene oblasti", kaže naučnica, koja je i kreativna ambasadorka Srbije.
Pored osam istraživača, projekat ima brojne saradnike u zemlji i inostranstvu, a uspostavio je i saradnju sa više od dvadeset muzeja i naučnih institucija u Srbiji, Nejmačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Severnoj Makedoniji i Hrvatskoj, navodi se na sajtu Biosensa.
Sofijin rad je inspirisao i druga istraživanja.
Naučnica iz Beča, Katarina Ribejsolberi ispitivala je materinstvo u bronzanom dobu i utvrdila da postoje brojni ostaci keramičkih bočica sa pipama u kojima su našli tragove mlijeka - u svojevrsnim prahistorijskim flašicama.
Prvi projekat - mamutica Kika Stefanović već dvije decenije radi na približavanju nauke ljudima. Znala je da je u kopu fabrike Toza Marković Kikinda pronađen gotovo cijeli skelet mamuta i prepoznala turističku i muzejsku atraktivnost nalaza.
„Nisam mogla da vjerujem da ta divna praistorijska životinja stoji bačena u krugu fabike", kaže.
Takozvana Kika predstavlja jedan od najočuvanijih fosilnih ostataka mamuta - džinovske prahistorijske životinje koja je na tlu Evrope živjela prije oko 500.000 godina.
Sa koleginicom je došla na ideju da skelet mamuta, koji će kasnije postati simbol Kikinde, prenese u muzej. Napisale su projekat i dobile novac od Evropske unije. Ipak, mještani nisu odmah podržali tu inicijativu.
„Ljudi koji me znaju govorili su mi šta se glupiraš, kakav mamut? Ko će s tim da se poveže, imamo Lalu, imamo Suvaču, kakav mamut - brend Kikinde", priseća se Sofija.
Uprkos tome, već prve godine na Mamutfestu, zamišljenom kao prateći program, hiljade djece je poslalo i nacrtalo čestitke za rođendan Kiki.
„Volimo Kiku, ali, naučnici, iskopajte jednog Kikana da ne bude sama`, napisala su nam djeca.
„Danas nema djeteta u Kikindi koje ne zna Kiku, a lokalni muzej je oživio", dodaje.
Sofijin naredni projekat bit će starenje u prahistoriji, da zaokruži životni ciklus, kaže, prenosi BBC na srpskom.
