Sedam godina. Čitavih sedam godina. Toliko je prošlo otkako se po medijima zavrtjela vijest da je Milorad Dodik, vječni baja sa Balkana, kupio vilu na beogradskom Dedinju vrijednu preko milion eura.
Gotovinom. Bez kredita. Bez da mu je plata uopšte mogla pokriti trošak šminke za keramičke lavaboe u toj vili, a kamoli cijeli kompleks s okućnicom.
I šta je Tužilaštvo BiH uradilo za to vrijeme? Kratki odgovor: Ništa. Duži odgovor: Ništa, ali s puno sastanaka, kafa, „razmatranja“, „analiza dokumentacije“ i „čekanja povoljnog trenutka“, kojeg — gle čuda — nikad nije bilo.
Pa da budemo precizni: Saslušali su Dodika tek 2022. godine. Dakle, pet godina nakon što je slučaj službeno otvoren, a nekretnina već bila uknjižena, kreveti prostrti, a bazen napunjen. I nakon toga — muk. Ni optužnice, ni odgovora, ni reakcije. U zemlji gdje ti s 200 maraka neobjašnjenog prihoda blokiraju račun i dođu ti tri inspektora iz Poreske uprave da prebroje sendviče u frižideru.
Ko je sve ovo vrijeme držao Dodika pod zaštitom?
Pa, budimo realni — svi. Od tužilaca koji su shvatili da je zdravije za njihovu kičmu da ne kopaju po Dodikovim nekretninama, preko obavještajaca koji znaju da Dodik zna previše, do političkih lidera iz Sarajeva, Mostara i Banjaluke koji su s njim sklapali „ti mene ne diraš, ja tebe ne diram“ paktove.
Jer, legenda kaže da Dodik u ladici drži više kompromitujućih dosjea nego što ih SIPA ima u arhivi. On ne prijeti pištoljem. On prijeti USB stickom.
I u tom moralno deformisanom sistemu, gdje se zakoni primjenjuju po principu — ko nema kuma, traži advokata, nije ni čudo da je ova afera godinama padala u zaborav, a vila na Dedinju postajala sve veća, luksuznija i skuplja, dok su tužioci valjda čekali da cijena kvadrata padne, pa da onda „slučajno“ zavire u predmet.
Dedinje nema naciju, ali ima kvadraturu i trag novca
Kad ga novinari prozovu, Dodik se brani ofucanom mantrom: „To je napad na RS i srpski narod.“ Što je ravno tome da kad te neko uhvati da si ukrao bicikl, ti kažeš da je to napad na sve bicikliste Balkana.
Ali — džaba. Jer ovo nije pitanje identiteta. Ovo je pitanje — kako je čovjek s deklarisanim prihodima daleko ispod milion eura, kupio vilu od milion eura gotovinom. Bez kredita. Bez hipotekarnog zaduženja. Bez da mu je iko ozbiljno lupio po džepu.
I onda dođeš do čuvenog Kajganića, glavnog tužioca BiH. Čovjeka koji u ovom slučaju ima reputaciju iz crtanog filma — stalno prisutan, ništa ne radi, ali tu je. Da li sve svaliti na njega? Ne. Ali je on simbol sistema koji decenijama štiti „nedodirljive“. Možda zato što su „nedodirljivi“ čuvali i njega kad je trebalo.
Pravosuđe: Glumi, šuti, preživljava
U ovakvom sistemu gdje je čuvanje funkcije važnije od čuvanja zakona, teško da ćemo dočekati dan kada će neko iz pravosuđa otvoreno reći: „E, sad je dosta!“ Jer svi znaju — biti na pogrešnoj strani Dodikovog bijesa znači ili političko samoubistvo, ili selidbu u Njemačku.
I dok pravosuđe glumi da radi, a institucije glume da istražuju, Dodik i dalje šeta po Dedinju, naslanja se na svoje balkone i vadi kubanske cigare iz humidora. A javnost? Pa, oni mogu da podijele link, napišu komentar „ma sram ih bilo“ i nastave da plate režije po 500 maraka.
Jer tako funkcioniše država gdje vile rastu, a pravda se smanjuje.
