Trump odustaje od tarife od 20%, ali ne i od bombardiranja; Iran prijeti energetskim resursima Zaljeva, dok se strateški najznačajniji koridor na svijetu pretvara iz trgovinske rute u prvu liniju...
U Hormuškom moreuzu se ne pregovara samo o prolazu brodova. Pregovara se i o tome ko ima pravo da postavlja pravila međunarodnog poretka, uz pomoć raketa, blokada i prijetnji.
Jednog dana, Donald Trump predlaže da Sjedinjene Države uvedu carinu od 20 posto na robu koja prolazi kroz ovaj strateški koridor. Sljedećeg dana, on odustaje i izjavljuje da niko ne bi trebao oporezivati brodove u Hormuzu. Carina je zamijenjena obećanjem trgovinskih i investicijskih sporazuma sa zemljama Perzijskog zaljeva. Ali blokada brodova koji su plovili prema iranskim lukama ostala je na snazi.
Dakle, zakon je uklonjen, ali ne i oružje.
To je kontradikcija koja drži Bliski istok na ivici neizvjesnosti. Washington tvrdi da brani slobodu plovidbe, dok istovremeno odlučuje koji brodovi mogu, a koji ne mogu ploviti. Teheran tvrdi da ima suverenitet i pravo kontrole nad moreuzom, ali koristi prijetnju međunarodnom brodarstvu kao instrument pritiska. Obje strane govore o sigurnosti. U praksi, obje koriste nesigurnost kao oružje.
Trumpovo povlačenje tarife nije bio zaokret ka miru. To je bila samo korekcija ideje koja je riskirala da SAD od garanta slobodne plovidbe pretvori u administratora vojnog carinskog kontrolnog punkta.
Čak se i Međunarodna pomorska organizacija protivila uvođenju tarifa na prolaz kroz moreuze koji se koriste za međunarodnu plovidbu. Problem nije bio samo ekonomski. Prihvatanje američke tarife dalo bi Iranu savršen argument: ako Washington može zahtijevati plaćanje za "odbranu" Hormuza, zašto Teheran ne može zahtijevati plaćanje za svoj "suverenitet"?
Dakle, ideja predstavljena kao finansijski mehanizam mogla je upravo legitimizirati iransku tvrdnju da SAD teže finansijskoj hegemoniji.
Ali dok je tarifa bila napuštena, rat se nastavio.
Danas, 15. jula, Centralna komanda SAD-a objavila je kraj novog vala napada na Iran, dok su iranski mediji izvještavali o eksplozijama u južnim gradovima i na ostrvima blizu obale. Istovremeno, prijavljeni su sukobi između američkih i iranskih snaga u Hormuškom moreuzu. Trump je izjavio da će napadi nastaviti sve dok sam ne odluči da su dovoljni, spominjući mostove, elektrane i energetsku infrastrukturu kao moguće mete.
Ovo više nije jezik ograničene operacije. To je jezik rata bez određenog roka, vezanog ne za sporazum, rezoluciju ili mjerljiv cilj, već za ličnu volju američkog predsjednika.
I tu počinje velika opasnost.
Sukob može započeti navedenim vojnim ciljevima, ali kada se elektrane, mostovi, luke i energetske rute uključe u popis, granica između strateškog pritiska i ekonomske devastacije postaje sve nejasnija. S druge strane, Iranska revolucionarna garda zaprijetila je da bi, ako se blokira iranski izvoz, mogao biti zaustavljen i izvoz energije ostatka regije.
Poruka je brutalna: ili ćemo prodavati našu naftu, ili niko neće prodavati svoju.
Dakle, Hormuz postaje dvostruki mehanizam ucjene. SAD koristi svoju vojnu nadmoć da izoluje Iran. Iran koristi svoj geografski položaj da ugrozi svjetsku ekonomiju. Zemlje Perzijskog zaljeva, čak i kada ne žele biti dio sukoba, nalaze se između američkih baza, iranskih raketa i straha da bi njihova energetska infrastruktura mogla postati meta.
U ovom sukobu nema jasnog pobjednika.
Trump može izjaviti da SAD brane Hormuz za svijet. Ali odbrana trgovinskog koridora ne može se odvojiti od posljedica bombardiranja koja ga okružuju. Teheran može tvrditi da brani nacionalni suverenitet. Ali suverenitet ne daje nikome pravo da drži kao taoca energetske zalihe drugih zemalja.
U međuvremenu, tržišta su shvatila prije diplomata da Hormuz više nije granični prelaz, već premija rizika. Cijene nafte su rasle jer su napadi, blokade i prijetnja tarifama poremetili brodarstvo; samo su djelimično pale nakon što je Trump odustao od tarifnog plana.
Stoga, Trumpovo ukidanje tarifa ne treba tumačiti kao znak umjerenosti. To je taktički potez unutar strategije koja ostaje duboko vojna. Niti su to iranske deklaracije o diplomatiji otpora. One su upozorenja da je Teheran spreman proširiti troškove sukoba izvan svojih granica.
Mir se ne gradi nametanjem carina danas i prijetnjama elektranama sutra. Niti se gradi podrivanjem plovidbe, napadom na brodove ili prijetnjom isključenjem struje cijeloj regiji.
Mir zahtijeva sporazum u kojem ni SAD ni Iran ne tretiraju Hormuški moreuz kao stratešku imovinu. Morez mora ostati ono što jeste u skladu sa svojom međunarodnom funkcijom: otvoreni koridor, a ne blagajna; trgovačka ruta, a ne granica rata.
Ali za sada, obje strane traže kontrolu, a ne kompromis.
Trump je ukinuo tarife, ali ne i blokade. Iran govori o suverenitetu, ali prijeti brodarstvu. Bombardovanja se nastavljaju, rakete odgovaraju, a diplomatija prati borbene avione, pokušavajući ugasiti požar koji politika i dalje podstiče.
Nema mira u Hormuzu.
