Dok izraelski premijer Benjamin Netanyahu mjesecima poručuje da vojna nadmoć može preoblikovati Bliski istok, na drugoj strani regije odvija se proces koji bi dugoročno mogao imati daleko veće posljedice od bilo koje vojne operacije. Saudijska Arabija, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Irak i Jordan ubrzano razvijaju nove trgovinske i transportne koridore koji imaju jednu zajedničku karakteristiku – Izrael više nije njihovo centralno čvorište.
To nije nastalo preko noći, niti je riječ o slučajnosti. Prije samo nekoliko godina Washington je zajedno s Izraelom promovirao Ekonomski koridor Indija–Bliski istok–Evropa (IMEC) kao jedan od najambicioznijih geopolitičkih projekata modernog doba. Ideja je bila jednostavna: indijska roba preko Zaljeva, željeznicom kroz Saudijsku Arabiju i Jordan, zatim preko izraelske luke Haifa prema evropskim tržištima. Taj plan nije bio samo ekonomski, već i politički. Trebao je učvrstiti Abrahamove sporazume i pretvoriti Izrael u nezaobilaznu ekonomsku kapiju između Azije i Evrope.
Rat u Gazi promijenio je gotovo sve.
Masovna razaranja, desetine hiljada poginulih Palestinaca i međunarodne optužbe protiv izraelske vlade stvorili su političku realnost u kojoj normalizacija odnosa s Izraelom više nije jednostavna odluka nijedne arapske vlasti. Saudijska Arabija jasno je poručila da bez ozbiljnog procesa koji vodi ka palestinskoj državi neće biti normalizacije. Time je praktično nestao politički temelj na kojem je IMEC bio zamišljen.
Ali ono što danas nastaje možda je još značajnije.
Umjesto da čekaju obnovu projekta koji zavisi od Izraela, regionalne sile počele su graditi vlastite alternativne mreže. Obnavlja se historijska Hidžaska željeznica koja bi povezivala Tursku, Siriju, Jordan i Saudijsku Arabiju. Irak ulaže milijarde dolara u Razvojni put koji bi spojio Perzijski zaljev s Turskom i Evropom. Emirati razvijaju nove luke i terminale koji omogućavaju transport robe bez prolaska kroz Hormuški tjesnac, dok istovremeno pregovaraju o povezivanju sa sirijskom obalom.
Poruka je jasna.
Što manje zavisnosti od jednog centra moći, to veći politički manevarski prostor.
Netanyahu je godinama tvrdio da Palestinsko pitanje više nije presudno za odnose Izraela i arapskih država. Smatrao je da će zajednički strah od Irana i ekonomski interesi biti dovoljni da muslimanske zemlje prihvate Izrael kao regionalnog partnera bez rješavanja palestinskog pitanja.
Događaji nakon oktobra 2023. pokazali su suprotan trend.
Nijedna ozbiljna arapska vlada danas ne želi biti viđena kao država koja svoju ekonomsku budućnost veže isključivo za Izrael dok slike razorenih palestinskih gradova svakodnevno obilaze svijet. Čak i zemlje koje održavaju diplomatske odnose s Tel Avivom nastoje diverzificirati svoje strateške projekte i smanjiti političku cijenu saradnje.
To ne znači da muslimanske države prekidaju kontakte s Izraelom.
Naprotiv.
Sigurnosna saradnja, razmjena obavještajnih podataka i određeni vojni kontakti nastavljaju postojati, često daleko od očiju javnosti. Međutim, ono što se mijenja jeste strateška logika. Umjesto stvaranja sistema u kojem je Izrael nezaobilazan, nastaje mreža u kojoj je samo jedan od mogućih aktera.
To predstavlja ozbiljan izazov za Netanyahuovu dugogodišnju viziju.
Njegova politika bila je zasnovana na uvjerenju da će Izrael postati geografski centar trgovine između Evrope i Azije. Umjesto toga, sve više regionalnih investicija usmjerava se prema rutama koje prolaze preko Saudijske Arabije, Turske, Iraka ili Sirije.
Posebno je zanimljivo približavanje Ankare i Rijada.
Prije nekoliko godina odnosi dvije države bili su opterećeni političkim sukobima, različitim pogledima na regionalne krize i slučajem ubistva Jamala Khashoggija. Danas obje zemlje pronalaze zajednički interes u razvoju infrastrukture koja može promijeniti ekonomsku mapu Bliskog istoka.
Ni Emirati ne žele zaostati.
Abu Dhabi razvija vlastite pomorske i kopnene pravce, nastojeći postati logistički centar između Azije, Afrike i Evrope. Njihova strategija razlikuje se od saudijske, ali cilj ostaje isti – smanjiti zavisnost od ruta koje prolaze kroz politički nestabilna područja ili preko teritorija koje mogu postati taoci budućih sukoba.
Paradoksalno, upravo ratovi koje je Izrael vodio kako bi povećao vlastitu sigurnost otvorili su prostor za novu regionalnu arhitekturu u kojoj druge države pokušavaju smanjiti vlastitu zavisnost od Izraela.
Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da je Izrael izgubio svoju stratešku važnost.
Naprotiv.
Izrael i dalje posjeduje najmoćniju vojsku u regiji, napredne obavještajne kapacitete i snažnu podršku Sjedinjenih Američkih Država. Nijedan veliki infrastrukturni projekat na Bliskom istoku ne može potpuno ignorisati činjenicu da Izrael ostaje ključni sigurnosni faktor.
To znači da novi koridori nisu nastali zato što je Izrael postao nevažan, već upravo zato što je postao previše nepredvidiv partner za dugoročne investicije.
Investitori ne ulažu milijarde dolara u rute koje mogu biti zatvorene zbog raketnih napada, regionalnih ratova ili političkih blokada.
U tome leži najveći izazov za Netanyahuovu politiku.
Vojna snaga može kontrolirati teritoriju, ali ne može natjerati kapital da ulaže u područje koje tržište doživljava kao trajno rizično. Globalna trgovina funkcioniše na predvidivosti, stabilnosti i sigurnosti, a ne isključivo na vojnoj nadmoći.
Muslimanske zemlje zato danas ne pokušavaju izolirati Izrael koliko pokušavaju izgraditi sistem u kojem njihova ekonomska budućnost neće zavisiti od političkih odluka jedne države.
To je proces koji će trajati godinama.
Neki od najavljenih koridora možda nikada neće biti završeni. Drugi će vjerovatno kasniti ili biti izmijenjeni zbog novih geopolitičkih okolnosti. Međutim, sama činjenica da najveće arapske ekonomije ulažu milijarde dolara u projekte koji zaobilaze Izrael pokazuje koliko se regionalna strategija promijenila od početka rata u Gazi.
Bliski istok danas više nije prostor u kojem se vodi samo borba za teritorij.
Vodi se mnogo važnija bitka – ona za kontrolu trgovinskih tokova, energetskih pravaca i logističkih čvorišta koja će određivati politički utjecaj u narednim decenijama.
U toj utakmici Netanyahu je želio da Izrael bude nezaobilazna raskrsnica između Istoka i Zapada.
Sve više poteza muslimanskih država pokazuje da pokušavaju izgraditi mapu na kojoj ta raskrsnica više neće biti jedina opcija.
