Nedavni uspjesi obavještajnih službi u eliminaciji iranskog rukovodstva poslužili su kao egzistencijalno upozorenje zvaničnom Pekingu. To je prisililo Kinu da ubrza svoju tehnološku izolaciju i ojača domaću kontrolu, videći suverenitet podataka kao jedinu zaštitu od slične sudbine...
Rat između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana ne odvija se samo na nebu, u komandnim centrima, vojnim bazama ili nuklearnoj infrastrukturi. On se također odvija unutar informacionih sistema, obavještajnih mreža, tajnih komunikacijskih kanala, tehnoloških lanaca snabdijevanja i u sumnjama koje prožimaju sigurnosne aparate autoritarnih država.
Zbog toga Peking s posebnom pažnjom prati šta se dešava u Teheranu. Ne iz automatske ideološke solidarnosti, već iz strateškog interesa. Nedavna historija pruža ozbiljan presedan. Između 2010. i 2012. godine, mreža CIA-e u Kini pretrpjela je jedan od najozbiljnijih kompromisa u historiji američke obavještajne službe.
Prema nekim rekonstrukcijama, Peking je uspio demontirati značajan dio američkog tajnog aparata, što je dovelo do ubistva ili hapšenja desetina izvora. Tačan uzrok ostaje kontroverzan, ali jedna od najuznemirujućih hipoteza povezuje ovu katastrofu sa Islamskom Republikom Iran.
U to vrijeme, Iran je pokušavao shvatiti kako je mogao doći do napada kompjuterskog virusa Stuxnet na nuklearno postrojenje u Natanzu. Ovaj zlonamjerni program, koji se pripisuje Sjedinjenim Državama i Izraelu, ciljao je iranske centrifuge za obogaćivanje urana, uzrokujući fizičku štetu industrijskoj infrastrukturi putem sajber oružja.
To je zaista bila prekretnica: sabotaža više nije bila samo o eksplozivima, infiltracijama i vojnim upadima. Mogla je prodrijeti u srce tehničkog sistema i pretvoriti kod u materijalno uništenje.
Prema nekim izvorima, tokom ovih istraga, Teheran je otkrio da CIA koristi naizgled bezopasne web stranice za komunikaciju sa svojim doušnicima. Ove informacije su potom podijeljene s Kinom, gdje je američka agencija koristila slične alate. Ako je ova rekonstrukcija tačna, "Stuxnet" nije samo proizveo posljedice po iranski nuklearni program. Indirektno je doprinio uništavanju američkih obavještajnih podataka u Kini.
Danas bi se moglo otvoriti moguće drugo poglavlje. Zajednička američko-izraelska operacija atentata na visoke iranske zvaničnike predstavlja kvalitativni korak u obavještajnom ratu.
Jer se više ne radi samo o sabotiranju infrastrukture, već o "obezglavljivanju" političkog i strateškog vodstva neprijateljske države kroz kombinaciju ljudske obavještajne službe, kompjuterskog prodiranja, nadzora, lokalizacije i preciznih vojnih sposobnosti. Za Peking, ova operacija je upozorenje.
Naravno, Kina nije Iran. Posjeduje daleko opsežnije sigurnosne aparate, sofisticiranije interne kontrole i znatno superiornije tehnološke kapacitete. Ali princip ostaje isti: ako Sjedinjene Države i Izrael uspiju kombinirati ljudsku špijunažu, informaciono ratovanje i ciljane napade protiv strateškog saveznika Pekinga, onda bi čak i Narodna Republika trebala preispitati svoje rizike.
Poenta nije u tome da se Xi Jinping boji identične operacije koja bi se mogla dogoditi sutra ujutro. Poenta je u tome da svaki uspjeh zapadnih obavještajnih službi protiv neprijateljskog režima jača kinesko uvjerenje da državna sigurnost mora biti potpuna, preventivna i trajna.
Otkako je Xi Jinping preuzeo vlast nad zemljom 2012. godine, nacionalna sigurnost postala je središte kineske politike. Više nije samo jedan sektor među ostalima, već organizacijski princip države. Sigurnost stranke, tehnološka, ideološka, socijalna, prehrambena, energetska i digitalna sigurnost: sve je uključeno u istu viziju.
Prema ovom mišljenju, korupcija nije samo moralni ili ekonomski problem. To je sigurnosna ranjivost. Korumpirani službenik se može kupiti. Slabo plaćeni službenik se može nagovoriti na saradnju. Ucjenjivani lokalni službenik može postati ulaz za strane obavještajne podatke.
U 2000-ima, kombinacija korupcije, niskih plata i nedostatka transparentnosti možda je pogodovala sposobnosti američkih agencija da regrutuju resurse unutar kineskog aparata. I u tome leži jedan od osnovnih razloga za velike antikorupcijske kampanje: ne samo eliminisanje političkih rivala, već i zatvaranje prostora za prodiranje stranih sila.
Dakle, unutrašnja represija ima i kontraobavještajnu logiku. Svaka čistka je poruka Komunističkoj partiji: niko nije nedodirljiv, niko nije izvan centralne kontrole, niko ne može graditi autonomne mreže.
Naravno, ova represivna mašinerija također proizvodi slabosti. Ako vođe, oficiri i funkcioneri žive u klimi stalne sumnje, neki mogu postati uplašeni, ogorčeni ili nepovjerljivi. Čini se da CIA cilja upravo na taj teren.
Širenje propagandnih videa usmjerenih protiv potencijalnih kineskih izvora, posebno nakon čistki u Narodnooslobodilačkoj vojsci, pokazuje da Washington pokušava pretvoriti klimu straha u priliku za regrutaciju.
Poruka je jasna: ko god je ambiciozan, sposoban ili previše vidljiv rizikuje da ga sistem eliminiše; stoga je možda bolje sarađivati sa Sjedinjenim Državama. To je stara logika obavještajnih službi: regrutacija se ne vrši samo zbog novca, već i zbog straha, osvete, frustracije ili osjećaja lične nesigurnosti. Peking to zna. I upravo iz tog razloga, nakon svake međunarodne krize koja demonstrira moć zapadne špijunaže, težiće daljem jačanju kontrole, provjera, nadzora i unutrašnje discipline.
Još jedna ključna tačka odnosi se na tehnologiju. Eksplozija opreme koju je Hezbollah koristio 2024. godine, pripisana sofisticiranoj operaciji infiltracije u lanac snabdijevanja, pokazala je koliko ranjiv može biti sistem koji zavisi od vanjskih komponenti, platformi ili alata.
I ovdje je lekcija za Peking jasna: svaka strana tehnologija može biti "trojanski konj". Kina se godinama suočava s ovim problemom. Kineske administracije su dugo koristile i zapadne operativne sisteme, posebno Microsoft Windows.
Ali više od decenije, Peking radi na zamjeni stranog softvera, komponenti i arhitektura domaćim alternativama. To nije samo industrijski izbor. To je izbor nacionalne sigurnosti.
Kineska tehnološka autarkija također proizlazi iz ovog straha: da bi strani kod, uvezene komponente ili uobičajene aplikacije mogle biti pretvorene u alate za nadzor, sabotažu ili lokalizaciju. Rat protiv Irana, uz upotrebu kamera, aplikacija, prisluškivanja i destruktivnih programa, pojačava ovu percepciju.
Za Peking, budući suverenitet leži u potpunoj kontroli nad lancem snabdijevanja: čipovima, mrežama, operativnim sistemima, podacima, platformama, telekomunikacijama, vještačkom inteligencijom i kritičnom infrastrukturom. A Kina nije ograničena samo na odbranu.
Posjeduje značajne ofanzivne sposobnosti. Operacije koje se pripisuju grupama povezanim s Narodnooslobodilačkom vojskom ili Ministarstvom državne sigurnosti, poput Volt Typhoon i Salt Typhoon, ukazuju na širu strategiju: infiltraciju u kritičnu infrastrukturu, telekomunikacije i osjetljive mreže protivnika.
Ove operacije nisu samo špijunaža. One su priprema bojnog polja. U slučaju krize oko Tajvana, Južnog kineskog mora ili zapadnog Pacifika, sposobnost identifikacije, ometanja ili sabotiranja američkih logističkih mreža bila bi ključna.
Odnos između Pekinga i Teherana ne podsjeća na strukturirane saveze Zapada. To je više oportunistički, fleksibilan odnos, izgrađen na konkretnim interesima: energiji, trgovini, izbjegavanju sankcija, diplomatskoj i tehnološkoj saradnji, a ponekad čak i obavještajnim podacima.
Ova fleksibilnost je prednost. Bez jasno vidljive formalne arhitekture, dvije zemlje mogu dijeliti informacije kada im to odgovara i držati distancu kada se politička cijena poveća. Međutim, slabljenje Irana nakon nedavnih napada stvara neizvjesnost u pogledu budućnosti ove saradnje.
Najvažnija ekonomska posljedica povezana je s ubrzanjem globalnog tehnološkog jaza. Svaka zapadna operacija protiv Irana u Kini učvršćuje ideju da je ovisnost o stranim tehnologijama egzistencijalni rizik. Rat tako postaje gorivo za kinesku tehnološku autonomiju.
To znači veća ulaganja u domaće poluprovodnike, veću kontrolu nad tehnološkim kompanijama i više ograničenja za strane proizvode. Ali autarkija ima svoju cijenu: zahtijeva vrijeme, kapital i žrtve u efikasnosti. Kina može smanjiti svoju ovisnost, ali je malo vjerovatno da će je u potpunosti eliminisati u kratkom roku.
Ono što je upečatljivo jeste da Kina ne mora biti direktno pogođena da bi reagovala. Ona samo treba da posmatra šta se dešava drugima. Iran, Hezbolah ili Venecuela postaju upozoravajuća ogledala. Tako nastaje geopolitika straha: Kina se boji infiltracije, SAD se boji kineske ekspanzije, Iran se boji "obezglavljivanja", Izrael se boji regionalnog okruženja.
Svako jača vlastitu sigurnost, povećavajući nesigurnost onog drugog. Peking vjerovatno neće fundamentalno promijeniti svoju strategiju zbog rata protiv Irana. Naprotiv, iskoristit će je da potvrdi postojeća uvjerenja.
Svijet je ušao u fazu totalne konkurencije, gdje se državna sigurnost podudara s opstankom režima. Kineski odgovor bit će predvidljiv: još čistki, više kontraobavještajnih aktivnosti, više nadzora, više tehnološke autarkije i više opreza prema bilo kakvoj stranoj infrastrukturi.
Nevidljivi rat ne treba zvanične izjave. Vodi se na serverima, telefonima, programima, satelitima, ambasadama, univerzitetima i tehnološkim kompanijama. Operacija protiv iranskog rukovodstva pokazuje da informacije mogu ubiti režim.
Kina je izvukla vlastiti zaključak: u ratovanju 21. stoljeća, ko god izgubi kontrolu nad podacima gubi kontrolu nad moći. A za Komunističku partiju Kine, ovo je najveća prijetnja od svih.
