Nakon što je usvojen Nacrt Prostornog plana Tuzlanskog kantona za period 2025–2045. godina, društvene mreže su eksplodirale. Građanska inicijativa Karton revolucija digla je uzbunu tvrdeći da ovaj strateški dokument, iako naizgled neutralan, zapravo otvara vrata istraživanju i eksploataciji litijuma – i to na području Srebrenika i Čelića, tačnije planine Majevice.
Ubrzo se oglasilo i Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice TK, pokušavajući da smiri situaciju:
“Nacrt Prostornog plana ne predviđa nikakvo istraživanje ni eksploataciju litijuma”, navode iz Ministarstva, napominjući da sporna karta mineralnih sirovina (Grafički prilog br. 11) nema označenih lokacija za litijum.
Ali, uprkos ubjeđivanjima vlasti, skeptični građani i aktivisti nisu impresionirani birokratskim umirivanjem. Jer, kako objasniti činjenicu da je uopće razmatrana mogućnost rudarenja litijuma, ako se tvrdi da ona "nije predviđena"? Kako objasniti da je dokument sadržavao podatke Federalnog zavoda za geologiju u kojem su “potencijalna nalazišta svih mineralnih sirovina, uključujući i litijum”?
I ako je sve tako jasno, zašto je Ministarstvo moralo posebno naglašavati da je “razmotrilo” litijum i da ga je naknadno odbacilo iz plana, umjesto da taj element uopće ne postoji u procesu izrade?
Iz Ministarstva poručuju da su netačne informacije "uznemirile javnost". No, ne pitaju se možda zašto je javnost tako lako uznemirena – jer je to, vjerovatno, rezultat godina nepovjerenja, polutajnih investicijskih pregovora i loših iskustava s eksploatacijom prirodnih resursa.
Podsjetimo, rudarenje litijuma širom svijeta izaziva sve više protesta – zbog ogromnog ekološkog otiska, zagađenja voda i trajnog uništavanja tla. Prava pitanja koja lebde iznad ovog plana nisu samo “da li litijuma ima ili nema”, nego: da li vlasti, iza zatvorenih vrata, pripremaju teren za strane rudarske kompanije? Da li je nacrt "čist" samo dok traje javna rasprava, a kasnije slijede “izmjene” i “dopune” pod pritiskom kapitala?
Za sada, prema zvaničnim tvrdnjama – nema litijuma. Nema ni rudnika. Ali ima dima. A gdje ima dima, u Bosni i Hercegovini često ima i memoranduma o razumijevanju potpisanih iza leđa građana. Ima i priča o “razvoju”, koje se na terenu pretvaraju u pustoš i zatrovanu zemlju.
Građani Tuzlanskog kantona, čini se, neće tek tako povjerovati – i možda je to najzdraviji refleks koji još imamo. Jer ako nas je historija ičemu naučila, onda je to da pažljivo čitamo između redova, a ne samo između redova prostornog plana.
