Njegovala je i čuvala tri psa, znala je reći, životinje su bolje od ljudi

Sanski Most juče se dostojanstveno oprostio od Gordane Midžan (64) profesorice engleskog jezika koja je ubijena 21.avgusta zajedno sa još dvoje radnih kolega u zgradi Gimnazije. Njihovo ubica je domar Mehemed Vukalić koji je nakon zločina preživio sopstveno ranjavanje. Posljednji ispraćaj ove prosvjetne heroine i žrtve u jednom nečasnom činu dogodio se na njen 65.rođendan.

Na gradskom groblju Greda sa čijih padina se vidi cijeli grad pred iskopanim grobom Gordane Midžan, rođene Vulović, u savršenoj tišini okupilo se oko 500 Sanjana,a među njima dominirali su u crnim haljinama i odijelima bivši učenici pokojne karizmatične profesorice koja je bila etalon pedagoško-prosvjetnog rada i vjerovatno najbolji izdanak gimnazijske profesorice u 70 godina povijesti ove škole. Pred njenim odrom prva je govorila učenica IV razreda Gimnazie Iman Omić i u svom obraćanju sažela sve vrline i kvalitete jedne od najomiljenijih likova sanske prosvjetne scene koja je i dva dana prije penzije došla u školu da „drži čas“,a dočekala svog ubicu.

„ Profesorica Gordana bila je osoba koja je svoj dom pronašla u učionici, a svoju radost u srcima i mislima učenika koji su ju svojim napredovanjem i uspjesima činili istinski sretnom i ponosnom.

Imala sam priliku upoznati mnoge ljude koji se bave različitim zanimanjima i svoju inspiraciju pronalaze u različtim temama i okolnostima, ali nikada nisam upoznala niti vidjela osobu koja svoj posao radi s više iskrene ljubavi i posvećenosti kao što je to činila naša profesorica... zauvijek ćemo se sjećati posljednjeg dana ove školske godine kad smo se opraštali od Vas sa suzama u očima i tugom u mislima jer smo znali da idete u zasluženu mirovinu i da nas nećete podučavati iduće školske godine. Vaš odgovor je kao i inače bio smislen, snažan i jednostavan: "well, I'll be visiting you, every now and then."

Rekli ste nam da ćete dolaziti i da ćemo Vas i dalje viđati barem u hodnicima naše škole. Nažalost, nijedan od tih susreta nismo doživjeli i izgleda da nikada nećemo saznati da li bismo s Vama tada razgovarali kao inače mimo nastave na našem jeziku ili bismo dobili jedan od Vaših prepoznatljivih komentara "only in English please"... u našem sjećanju vječno će biti Vaše lice koje je uvijek pa čak i na prvom času rano ujutru bilo nasmijano“.

Milutin Kovačević suprug Gordanine neutješne sestre Sanje, u potresnom poetskom eseju sažeo je svu bol i patnju koja će ostati porodici nakon surovog odlaska njihove Goce. Njegovo obraćanje bilo je plemenito i uzvišeno i kao da je kroz lirske i intimističke poruke tražio snagu za sve , posebno za svoju suprugu, da bude jaka sada kada gubi najviše, jer drugog izbora i nema.

Sanja i Milutin Kovačević su u jutarnjim satima prije ukopa po gradu tražili cvjećarnicu.Da je neko normalno vrijeme, da nije bilo ovog okrutnog bolnog događaja na ovaj dan bi Sanja i Milutin svojoj Gordani kupovali vesele bukete cvijeća od ruža, margareta, ljiljana i sezonskog bilja za njen 65-rođendan i za odlazak u penziju. I slavili bi zajedno taj lijepi i sretni trenutak u krugu porodice u nekadašnjoj Rudarskoj ulici. Sanja i Milutin su u gradu u kome je Gordana provela svoje najvažnije godine u kome je formirala divnu porodicu i časno i plemenito nosila zastavu možda najbolje gimnazijske profesorice u istoriji sanske Gimnazije, tražili bukete krizantema, orhideja i gerbera koji će položiti na Gordanino posljednje počivalište. Ili utočište od zlog vremena i doba koje je Gordanu svojom ledenom kandžom zauvijek ukralo od njih.

Edin Šarčević, dugogodišnji prijatelj porodice Midžan, na kraju „ceremonijala“ oproštaja od Gordane Midžan sažeo je njene ljudske vrline u nekoliko emotivnih dragulja – o svom komoditetu, ležernosti i opuštenosti koje je uživao u životnom prostoru Midžanovih, bez kurtoaznih i protokolarnih limita koje gost treba da uvažava. Nije bio gost u njihovoj kući, a zasluge za to pripadale su Gordani.Imala je tri psa i oni su kod nje imali nevjerovatno human tretman da su živjeli na granici između ljudskog i psećeg života. Gordana ih je njegovala, hranila kao najrođenije, ona je bila Kačalov iz Jesenjinove pjesme o psiću Džimiju, ti njeni ljubimci su je kada bi išla u školu pratili sve do Gimnazije. Znala je reći , kazao je Šarčević pred njenim odrom, kako su životinje bolje od ljudi...

Nakon što je zemlja prekrila kovčeg sa tijelom Gordane Midžan skoro sat vremena nad njenim grobom koji su u potpunosti prekrili buketi cvijeća sugrađani, prijatelji i komšije ostali su „uz Gocu“ opraštajući se i izjavljujući saučešće suprugu Elminu , kćerki Sandri i sinu Elvinu. Po želji i izboru porodice posljednji ispraćaj Gordane Midžan obavljen je bez vjerske ceremonije i obilježja. Ipak, prije građanskog čina oproštaja od istaknute sugrađanke iz daljine su se čuli ezani, a kada je ispraćaj završen iz daljine su se čula crkvena zvona. Kao da se duh ovih prostora na taj način opraštao od nje.