U uredbi koja je nedavno usvojena, a koja je prošla relativno neopaženo, donesena je ključna izmjena koja ima duboke implikacije na način funkcioniranja kabineta premijera Kantona Sarajevo (KS).
Dodana rečenica, "Kabinet ima svojstvo pravnog lica", označava bitnu promjenu u statusu samog kabineta premijera. Ova rečenica je objavljena u Službenim novinama KS-a 5/24, bez prethodne izražene javne rasprave ili obavještenja građana o njenom značaju.
Pravno lice je u osnovi subjekt koji ima pravnu osobnost i sposobnost da obavlja pravne radnje, poput firmi ili organizacija. Time što je kabinet premijera dobio status pravnog lica, stekao je određene ovlasti i odgovornosti koje su slične onima koje imaju pravne osobe. Konkretno, nova uredba daje premijeru pravo da raspodjeljuje sredstva iznosom do 25.000 KM kvartalno, što ukupno iznosi 100.000 KM godišnje, bez obaveze da se o tome konzultira sa Skupštinom ili drugim organima vlasti. Ovo proširenje ovlasti izazvalo je zabrinutost i kritike, posebno s obzirom na to da nije jasno zašto premijeru treba dodatna moć, s obzirom na već postojeće ovlasti koje su mu na raspolaganju.
Čemu ova netransparentnost i ova diskrecija u donošenju ovakvih uredbi, kada se radi o sredstvima poreznih obveznika? To sam pitao premijera i njegove koalicione partnere i odgovorili su da je to preporuka federalne revizije. Uvidom u federalnu reviziju navodi se da se poslovi kabineta usklade sa važećim propisima, aktima, dokumentima, ali nigdje nije izričito rečeno da se mora raditi o pravnom licu. Federalni zakoni dozvoljavaju da određeni sektori mogu dobiti status pravnog lica, ali u ovom konkretnom slučaju nije precizirano niti objašnjeno javnosti koji su motivi za pridobijanjem tog statusa. Kabineti federalnog premijera i predsjedavajuće Vijeća ministara nemaju taj status, istakao je Faruk Selmanović, zastupnik SDA u Skupštini KS-a.
Profesor Izudin Kešetović, ekonomski stručnjak, naglašava da ova praksa nije u skladu sa postojećim zakonima. Kabineti premijera tradicionalno nisu imali status pravnih lica, što podrazumijeva da se javnim sredstvima upravlja u okviru jasno određenih zakonskih i institucionalnih ograničenja. Ovakva praksa remeti osnovne principe transparentnosti i efikasnosti u trošenju javnog novca, stvarajući nove oblike trošenja koji ograničavaju kontrolu nad izvršnom vlašću.
Kešetović ističe da je odgovornost vlasti osigurati da se javni novac troši na način koji doprinosi općem dobru i standardu stanovništva, a ne na način koji omogućava pojedincima da se obogate ili zloupotrebljavaju javne resurse. On upozorava da tolerancija na neodgovorno trošenje javnog novca nije prihvatljiva i da se moraju poštovati računovodstveni i revizorski standardi kako bi se osigurala odgovornost i transparentnost u trošenju javnih sredstava.
U suštini, ove prakse predstavljaju ozbiljno odstupanje od principa poštenja i odgovornosti, te remete temelje demokratskog upravljanja. Ključno je osigurati da se poštuju budžetski principi i da se javni novac koristi u interesu zajednice, a ne pojedinačnih interesa ili političkih benefita. Ovakve situacije zahtijevaju javnu raspravu, transparentnost i odgovornost kako bi se osiguralo pravedno i transparentno upravljanje javnim resursima.
