Konkursi koji se ponavljaju, odgovornost koja izostaje
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine raspisala je novi javni konkurs za izbor i imenovanje direktora Porezne uprave FBiH, čime je i zvanično stavljena tačka na prethodni, neuspjeli pokušaj izbora čelnog čovjeka jedne od najvažnijih finansijskih institucija u entitetu. Odluka o raspisivanju novog konkursa objavljena je u Službenom listu FBiH, ali suštinska pitanja ostaju bez odgovora.
Formalno objašnjenje je jednostavno: prvorangirani kandidat Muhamed Hasanović odlučio je da ne prihvati funkciju direktora Porezne uprave. Neformalno – priča je znatno složenija i razotkriva duboko ukorijenjenu praksu političkog kalkulisanja, trgovine funkcijama i improvizacije u upravljanju ključnim institucijama.
Hasanović, koji obavlja funkciju zamjenika ministra finansija Bosne i Hercegovine, nakon razgovora s vrhom Vlade FBiH odlučio je ostati u Vijeću ministara BiH. Ta odluka, kako se moglo čuti iz političkih krugova, nije bila laka, ali je očigledno procijenjeno da je njegov ostanak na državnom nivou u ovom trenutku politički “korisniji” od preuzimanja odgovornosti za Poreznu upravu FBiH.
U međuvremenu, Vlada FBiH je još 31. decembra imenovala Admira Omerbašića za vršioca dužnosti direktora Porezne uprave. Rješenje koje je, po ustaljenoj praksi, privremeno samo na papiru, a u realnosti može potrajati mjesecima. V.d. mandati već godinama služe kao alibi za izbjegavanje punog imenovanja i stvarne odgovornosti.
Posebno je problematična činjenica da se konkursi raspisuju, poništavaju i ponovo raspisuju bez ikakvih političkih posljedica. Niko ne snosi odgovornost za izgubljeno vrijeme, institucionalnu neizvjesnost i poruku koja se šalje javnosti: da su čak i ključne fiskalne institucije taoci političkih dogovora iza zatvorenih vrata.
Porezna uprava FBiH nije sporedna institucija. Ona je stub budžetske stabilnosti, naplate javnih prihoda i borbe protiv sive ekonomije. Upravo zato direktor ove institucije ne bi smio biti rezultat političkog kompromisa, već jasnog izbora zasnovanog na stručnosti, integritetu i spremnosti da se uhvati u koštac s ozbiljnim sistemskim problemima.
Raspisivanje novog konkursa može se predstaviti kao administrativna nužnost, ali u suštini ono je još jedan dokaz da vlast nema jasnu strategiju kad je riječ o kadrovskoj politici. Dok se političke elite dogovaraju, institucije funkcionišu u poluprivremenom stanju, a odgovornost se razvodnjava.
Pitanje koje ostaje jeste: hoće li novi konkurs donijeti stvarno rješenje ili samo još jedno poglavlje u priči o beskonačnom krugu imenovanja bez imenovanja? Ako praksa ostane ista, odgovor je već poznat.
