Bajram donosi posebnu radost muslimanima širom svijeta, a tako je i kod nas u Bosni i Hercegovini.
Osim što je riječ o velikom vjerskom prazniku, Bajram nosi i posebne tradicije koje se prenose s generacije na generaciju. Jedna od njih, možda i najdraža svakom djetetu, jeste bajrambanka – simbol radosti, pažnje i ljubavi koja se iskazuje najmlađima kroz darove.
Nekada su te bajrambanke bile skromne, ali su nosile posebnu vrijednost. Sjećanja na djetinjstvo su ispunjena slikama amidža, daidža i komšija koji su nas nagrađivali za svaku proučenu suru, izgovorenu molitvu ili jednostavno zbog toga što smo bili djeca. Post koji su nane „našivale“ najmlađima, kako bi barem simbolično učestvovali u ibadetu, bio je dio te bajramske atmosfere, a učenje o vjeri i tradiciji utkano je u jedno jedino slovo koje je svako dijete s osmijehom izgovaralo i s nestrpljenjem iščekivalo – bajrambanka.
Bajrami djetinjstva: Osmijeh, mahala i komšijska toplina
Kao djeca, moj brat, sestra i ja nestrpljivo smo iščekivali Bajram, jer je on značio dolazak amidže koji nam je uvijek davao najveću bajrambanku. U ruci bi zablistale crvene desetice, novčanice koje su tada imale ogromnu vrijednost u očima djece. Amidža nikada nije žalio, uvijek bi izdvojio „po svotu“, i taj gest je za nas bio poseban, veći od same materijalne vrijednosti novca.
Ali nije samo amidža bio taj koji je darivao – komšiluk je imao svoje običaje. Djeca bi se okupljala u grupama i obilazila sve kuće u mahali, čekajući pred vratima s osmijehom i iščekivanjem. Bili smo dočekivani s radošću, darivani bajrambankom, baklavama, sokovima od džulberšećerke, posebno čuvanim za ovu priliku, i raznim slasticama. Ulice su odzvanjale dječijim smijehom, igre i nestašluci bili su dio tog dana, ali jedno je bilo neupitno – poštovanje prema starijima. Komšija je bio isto što i roditelj, pa ako bi nam rekao da nešto ne smijemo, to se bez pogovora poštovalo.
Bajramski dani su značili i planiranje. Nakon što bi se skupila poprilična svotica od bajrambanke, djeca su znala kako će je potrošiti. Moja ljubav su bili časopisi – bajrambanku sam razvlačila na mjesečna izdanja magazina „Bravo“ i „Ćao“, koji su za moju generaciju bili neiscrpan izvor informacija o muzici, filmovima i modi. Najveća radost bila je kada bi se u sredini našao poster neke slavne ličnosti, pa bi se on s oduševljenjem lijepio po zidovima sobe.
Bajrambanka danas: Televizor umjesto postera, dron umjesto bombona
Danas, kada smo mi oni koji dočekuju djecu, Bajrami izgledaju drugačije. Nema više djece koja u grupama obilaze kuće, nema cike i smijeha po mahalama. Samo najbliža familija svrati, ali ni to više nema onaj miris i toplinu kao nekada. S tugom se sjetim svih onih koji su nekada činili Bajram posebnim, a sada ih više nema. Njihov osmijeh, njihove ruke koje su nas milovale dok su nam pružale bajrambanku, njihovi domovi, njihove kerane šamije, baklava napravljena s domaćom jufkom – sve je to postalo uspomena.
Danas su bajramluci drugačiji. Moj sin, upitan šta će kupiti za bajramluk, bez razmišljanja odgovara: „TV za svoju sobu, mobitel i dron.“ Pogledam supruga, smijemo se, ali istovremeno shvatamo koliko se vremena promijenila. Tetak je već čuo za želju i, samo tako, televizor je kupljen.
Televizor u dječijoj sobi – san koji su generacije prije nas mogle samo zamišljati. Nekada smo se nadali posteru na zidu, danas oni lijepe televizore. Mi smo skupljali stripove i časopise, a oni surfaju internetom, gdje im se jednim dodirom otvara cijeli svijet.
Očuvanje tradicije: Hoće li bajrambanka preživjeti?
Na sam Bajram pročitam vijest da Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo preporučuje da se djeci za Bajram daruju knjige. Plemenita ideja, ali se pitam koliko je realna u vremenu kada su djeca zaokupljena tehnologijom i digitalnim svijetom. Knjige se danas čitaju na ekranima, a oni koji ih zaista vole, već odavno ih nabavljaju na Kindleu ili internetu.
Ipak, jedna stvar se nije promijenila – bajrambanka. Možda se mijenja način na koji se koristi, ali njena simbolika ostaje ista. Nije stvar u novcu, već u tradiciji, u gestu koji pokazuje pažnju i ljubav prema djeci. Ne bih je zamijenila ničim, jer ona je dio nas, naše prošlosti, naših uspomena.
Jer, ako ćemo iskreno, prije će neko dijete pokucati na vrata zbog bajrambanke nego zbog knjige. I to nije ništa novo – i mi bismo isto učinili. Da nam je amidža nekada umjesto crvene desetke pružio knjigu, sjećali bismo ga se drugačije, ako uopće.
Zato čuvajmo običaje, njegujmo ono što možemo, makar se svijet mijenjao brže nego što bismo željeli. Naša djeca žive u drugačijem vremenu, pred njima su novi izazovi i mogućnosti, ali ako im prenesemo bar dio onoga što su naši Bajrami nekada bili, možda će i oni jednog dana pričati svojoj djeci kako su nekada, davno, s osmijehom trčali mahalom i s radošću iščekivali bajrambanku.
