Od sevdalinke do mjesta užasa: Bikavac i svjedočanstvo Zehre Turjačanin koje je pomoglo da zločin ne bude zaboravljen
Prije 34 godine u višegradskom naselju Bikavac živo je spaljeno oko 70 bošnjačkih civila. Među rijetkim preživjelima bila je Zehra Turjačanin, čije je svjedočenje postalo jedan od ključnih dokaza pred međunarodnim pravosuđem.
Nekada je Bikavac bio mjesto koje je u kolektivnom sjećanju Višegrađana budilo slike mladosti, ljubavi i sevdalinke. Upravo je to naselje ovjekovječio legendarni Himzo Polovina pjesmom "U lijepom starom gradu Višegradu", u kojoj se Bikavac spominje kao mjesto susreta i lijepih uspomena.
Međutim, od ljeta 1992. godine ime Bikavca dobilo je potpuno drugačije značenje. Postalo je sinonim za jedan od najstrašnijih zločina počinjenih nad civilima tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Uoči Vidovdana, 27. juna 1992. godine, u kući u višegradskom naselju Bikavac zatvorene su desetine bošnjačkih civila – uglavnom žene, djeca i starije osobe. Prema sudski utvrđenim činjenicama, pripadnici srpskih snaga, predvođeni Milanom Lukićem, zaključali su ih u objekt, a potom zapalili kuću koristeći eksplozivne naprave i zapaljive materije.
Vatra je u nekoliko trenutaka zahvatila cijelu kuću. Oni koji su pokušavali pobjeći bili su spriječeni pucnjavom i prijetnjama, dok su zarobljeni civili ostali zatočeni u plamenu. U tom zločinu ubijeno je oko 70 bošnjačkih civila.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju kasnije je zločine na Bikavcu i u Pionirskoj ulici okarakterisao među najtežim zločinima počinjenim tokom rata u Bosni i Hercegovini. Milan Lukić osuđen je na doživotnu kaznu zatvora, a presude Haškog tribunala detaljno su utvrdile način izvršenja i odgovornost za ove događaje.
Među malobrojnima koji su uspjeli preživjeti bila je Zehra Turjačanin.
Zarobljena zajedno s članovima porodice i komšijama, našla se u kući koja je u nekoliko minuta pretvorena u vatrenu zamku. Uprkos teškim opekotinama i povredama, uspjela je izaći iz objekta i preživjeti ono što je za većinu prisutnih bilo nemoguće.
Nakon rata njeno svjedočenje postalo je jedan od najvažnijih dokaza u procesuiranju odgovornih za višegradske zločine. Pred sudovima je detaljno opisivala događaje kojima je svjedočila – od trenutka zatvaranja civila u kuću do trenutaka kada je požar zahvatio prostoriju i odnio živote desetina ljudi.
Njena svjedočenja ostala su sastavni dio sudski utvrđene istine o zločinima u Višegradu i doprinijela su donošenju presuda za ratne zločine.
Više od tri decenije kasnije, Bikavac ostaje mjesto dubokog stradanja i trajnog podsjećanja na cijenu rata. Istovremeno, priča Zehre Turjačanin podsjeća da su svjedoci, uprkos vlastitoj tragediji, odigrali ključnu ulogu u dokumentovanju zločina i očuvanju sjećanja na žrtve, kako njihova sudbina ne bi bila prepuštena zaboravu.
