Tramvajska nesreća u Sarajevo trebala je biti trenutak ozbiljnosti, institucionalne odgovornosti i hladne analize činjenica. Umjesto toga, pretvorila se u ogledalo političkog refleksa koji je previše puta viđen – refleksa da se krivac pronađe odmah, brzo i po mogućnosti među onima koji imaju najmanju moć da se odbrane.
U prvim satima i danima nakon nesreće, osnovni princip svake odgovorne države trebao je biti jasan: sačekati rezultate istrage, utvrditi činjenice i tek onda donositi zaključke. Odgovornost ne može biti politička improvizacija, niti se smije određivati na osnovu potrebe da se javnost umiri. Ona mora biti rezultat dokaza, procedura i istine.
Međutim, reakcije iz vrha vlasti u Kanton Sarajevo otvorile su ozbiljna pitanja o stvarnim prioritetima sistema. Umjesto transparentnosti i opreza, javnosti je ponuđena brzopotezna interpretacija događaja, u kojoj je fokus gotovo momentalno usmjeren na vozača tramvaja. Čovjek koji je do jučer bio anonimni radnik javnog preduzeća, preko noći je postao centralna figura odgovornosti, bez da su sve okolnosti nesreće bile rasvijetljene.
Takav pristup ne ostavlja utisak odlučnosti, nego nervoze. Ne djeluje kao potraga za istinom, nego kao pokušaj kontrole štete.
Građani nisu prihvatili unaprijed pripremljen scenario
Reakcija javnosti pokazala je da građani više nisu spremni prihvatiti pojednostavljene verzije događaja koje se nude kao konačna istina. Spontano okupljanje mladih ljudi na ulicama nije bilo politički režirano, niti je bilo izraz stranačke discipline. Bio je to izraz nepovjerenja koje se godinama akumulira, nepovjerenja u sistem koji prečesto reaguje tek kada je pritisnut, a ne kada je odgovoran.
Umjesto da vlast prepozna taj signal kao poziv na dijalog, dio političkih struktura reagovao je pokušajem diskreditacije. Građanski bunt pokušao se svesti na političku manipulaciju, a autentično nezadovoljstvo predstaviti kao instrument nečije agende.
Takav odgovor ne govori o snazi vlasti, nego o njenoj nesigurnosti. Jer vlast koja vjeruje u svoj legitimitet nema potrebu da delegitimizira vlastite građane.
Kriza povjerenja veća od same nesreće
Suština ovog slučaja odavno je prestala biti samo pitanje jedne nesreće. Ona je postala simbol šireg problema – odnosa između institucija i građana. Povjerenje, koje je temelj svake funkcionalne demokratije, ne može se zahtijevati. Ono se mora zaslužiti transparentnošću, odgovornošću i spremnošću da se prihvate posljedice.
Upravo zato politička odgovornost nije apstraktan pojam, nego konkretan čin. Ostavka premijera Nihad Uk bila bi poruka da institucije razumiju težinu funkcije koju obavljaju. Ne kao priznanje lične krivice, nego kao priznanje političke odgovornosti za sistem kojim upravljaju.
U ozbiljnim demokratskim društvima, ostavka nije poraz. Ona je dokaz da institucije funkcionišu, da funkcije nisu privatni posjed i da vlast postoji zbog građana, a ne obrnuto.
Lekcija koju vlast ne može ignorisati
Ovaj događaj ostavlja trajnu poruku svima koji obavljaju javne funkcije. Autoritet se ne gradi funkcijom, nego ponašanjem. Povjerenje se ne dobija izborom, nego odgovornošću nakon izbora.
Jer na kraju, nijedna institucija nije jača od istine. I nijedna vlast nije trajna ako izgubi ono što je najvažnije – povjerenje građana u čije ime vlada.
