Dodjela sredstava Vlade Republike Hrvatske namijenjenih projektima povratka Hrvata u Bosnu i Hercegovinu ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih pitanja bh. politike – gdje prestaje institucionalna podrška, a gdje počinje mreža političkih privilegija.
Slučaj firme „INVENT“ d.o.o. Vitez, povezane s aktuelnim ministrom zdravstva u Vladi Srednjobosanskog kantona Antom Matićem, postao je nova tačka političkih previranja jer se u javnosti sve glasnije postavlja pitanje kriterija po kojima se dodjeljuju sredstva, ali i granice između stranačke pripadnosti, javne funkcije i privatnog interesa.
Na papiru, riječ je o programu pomoći povratku i opstanku Hrvata u Bosni i Hercegovini. Međutim, politička percepcija slučaja dobija drugačiju dimenziju jer je korisnik sredstava osoba koja istovremeno obavlja visoku javnu funkciju i nalazi se unutar političke strukture koja godinama ima dominantan utjecaj na institucije u pojedinim kantonima i lokalnim zajednicama.
Upravo tu nastaje političko pitanje koje nadilazi jedan pojedinačni ugovor ili jednu firmu: može li sistem koji bi trebao služiti najugroženijima postati kanal kroz koji se nagrađuju politički povezani pojedinci?
Firma „INVENT“ d.o.o. Vitez, prema dostupnim podacima, registrovana je za djelatnosti povezane s proizvodnjom građevinske stolarije, odnosno prozora i vrata. Ipak, prema navodima iz lokalne zajednice, ista firma obavljala je i poslove održavanja zvanične internet stranice Općine Vitez, za šta je od lokalnog budžeta naplaćivala sredstva putem direktnih sporazuma.
U političkom smislu, dodatnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da se radi o sredini u kojoj HDZ BiH decenijama ima snažan politički utjecaj, a da su akteri ovog slučaja povezani kroz stranačke strukture. Ministar Ante Matić i načelnik Viteza Boris Marjanović pripadaju istoj političkoj opciji, što dodatno pojačava pitanja o tome da li su javni poslovi rezultat transparentnih procedura ili unutrašnjih političkih dogovora.
Za kritičare ovakvog sistema, problem nije samo u jednom ugovoru ili jednoj firmi. Problem je u obrascu djelovanja koji se godinama ponavlja u bosanskohercegovačkoj politici – gdje se bliskost s političkim centrima moći često pokazuje kao važniji kapital od tržišne konkurencije, stručnosti i jasnih kriterija.
Posebno osjetljivo pitanje jeste činjenica da se sredstva iz Hrvatske tradicionalno predstavljaju kao pomoć hrvatskom narodu u BiH, odnosno podrška povratku, opstanku i poboljšanju životnih uslova. Upravo zbog toga javnost ima pravo tražiti najviši stepen transparentnosti i odgovornosti prilikom njihove raspodjele.
Ako sredstva namijenjena povratnicima završavaju kod osoba koje već imaju političku moć, javne funkcije i pristup institucionalnim mehanizmima, onda se otvara pitanje da li je osnovni cilj pomoći stvarni povratak ljudi ili održavanje političkih struktura koje decenijama upravljaju tim procesima.
U ovom slučaju posebno se nameće pitanje odgovornosti Zagreba. Vlada Republike Hrvatske ima pravo pomagati projekte u Bosni i Hercegovini i podržavati hrvatsku zajednicu, ali svaka takva odluka mora biti oslobođena sumnji da se sredstva koriste za jačanje pojedinaca bliskih određenim političkim krugovima.
Ministar u Vladi Republike Hrvatske Branko Bačić, koji je potpisao odluku o dodjeli sredstava, sada se nalazi pred zahtjevom za jasnim odgovorima. Javnost očekuje objašnjenje kriterija, procedura i razloga zbog kojih je upravo ova firma izabrana kao korisnik pomoći.
Istovremeno, slučaj ponovo vraća fokus na način funkcioniranja HDZ-a BiH, stranke koja već godinama ima ključnu političku ulogu među Hrvatima u BiH, ali koja se često suočava s kritikama zbog koncentracije političke i ekonomske moći unutar uskog kruga ljudi.
Od Dragana Čovića i vrha HDZ-a BiH očekuje se da odgovore na pitanje koje se sve češće postavlja u javnosti: gdje završava legitimna politička briga za jedan narod, a gdje počinje sistem privilegija za politički povezane pojedince?
Jer povjerenje građana ne ruše samo velike afere. Nekada ga najviše urušavaju upravo mali, lokalni poslovi, direktni sporazumi i odluke koje stvaraju osjećaj da su institucije postale produžena ruka političkih partija.
Slučaj Vitez zato nije samo priča o jednoj firmi i jednom konkursu. To je priča o modelu upravljanja u kojem se granica između države, stranke i privatnog interesa opasno često zamagljuje. A kada novac namijenjen povratku i opstanku postane predmet političkih sumnji, tada više nije riječ samo o finansijama – već o pitanju povjerenja u cijeli sistem.
