Politika Bosne i Hercegovine već godinama funkcioniše po dobro poznatom obrascu.
Kad god se otvori pitanje odgovornosti za zastoj evropskog puta, nefunkcionalnost institucija ili izostanak reformi, javnosti se ponudi ista priča – navodna ugroženost jednog od konstitutivnih naroda. Takav narativ ponovo je oživio predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, tvrdeći da Bosna i Hercegovina ne može normalno funkcionirati dok Hrvati ne ostvare "punu ustavnu jednakopravnost".
Međutim, iza te političke retorike krije se mnogo neugodnija stvarnost.
Godinama upravo HDZ BiH, u čvrstom političkom partnerstvu sa SNSD-om Milorada Dodika, predstavlja jedan od glavnih stubova institucionalne blokade države. Dok se u javnosti govori o evropskim integracijama, stabilnosti i reformama, u državnim institucijama vodi se potpuno drugačija politika – politika blokada, opstrukcija i očuvanja postojećeg sistema koji odgovara isključivo uskom krugu političkih elita.
Teško je govoriti o evropskom putu Bosne i Hercegovine kada upravo oni koji se najčešće predstavljaju kao njegovi najveći zagovornici sistematski zaustavljaju zakone koji predstavljaju osnovni uslov za približavanje Evropskoj uniji.
Lista takvih zakona odavno je poznata.
Reforma pravosuđa, zakon o sudovima, zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, zakon o sprečavanju sukoba interesa, državna imovina, jačanje institucija – gotovo svaki ozbiljniji reformski pokušaj završavao je u političkom lavirintu Doma naroda.
Nije riječ o slučajnosti.
To je postao politički model.
Dom naroda, umjesto da bude korektivni mehanizam zaštite konstitutivnih naroda, pretvoren je u instrument blokade kompletne države. Ustavni mehanizmi, koji su zamišljeni kao zaštita od majorizacije, godinama se koriste kao sredstvo zaustavljanja gotovo svakog procesa koji vodi jačanju državnih institucija.
SNSD u Klubu Srba i HDZ BiH u Klubu Hrvata godinama imaju dovoljno političke snage da zaustave svaki zakon koji procijene da nije u njihovom interesu.
Nekada se koristi entitetsko glasanje.
Nekada vitalni nacionalni interes.
Nekada se sjednice jednostavno ne održavaju jer nema kvoruma.
Rezultat je uvijek isti.
Država stoji.
Dok Evropa traži reforme, Bosna i Hercegovina mjesecima ili godinama raspravlja hoće li uopće biti održana sjednica.
Posebno je zanimljiva kontradikcija u političkoj retorici Dragana Čovića.
Gotovo da nema njegovog javnog nastupa u kojem ne govori o evropskim integracijama, stabilnosti i potrebi dogovora.
Ali kada dođe trenutak da se upravo ti evropski zahtjevi pretoče u konkretne zakone, politički savez sa Miloradom Dodikom postaje važniji od evropskog puta.
Upravo zbog toga mnogi s pravom postavljaju pitanje da li je evropski put zaista politički cilj ili samo retoričko sredstvo za ostvarivanje drugih interesa. Jer teško je ozbiljno govoriti o evropskoj budućnosti dok se paralelno blokiraju institucije koje bi tu budućnost trebale graditi. Još je problematičnije što se svaka kritika ovakvog djelovanja gotovo automatski proglašava napadom na hrvatski narod.
Time se potpuno briše razlika između legitimnih interesa jednog naroda i političkih interesa jedne stranke.
A to nisu iste stvari.
Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu odgovorni za institucionalne blokade. Kao što ni Srbi ili Bošnjaci nisu odgovorni za političke odluke svojih stranačkih lidera. Ali upravo se ta zamjena teza godinama koristi kako bi se svaka rasprava o odgovornosti pretvorila u nacionalno pitanje. Na taj način političke elite postaju navodni zaštitnici naroda, dok istovremeno štite prije svega vlastite pozicije moći.
Savez Dragana Čovića i Milorada Dodika odavno više nije samo pitanje političke saradnje. On predstavlja sistem međusobnog održavanja. Dodiku odgovara partner koji neće dovoditi u pitanje njegove blokade državnih institucija. Čoviću odgovara partner koji će podržavati njegove zahtjeve oko izmjena izbornog zakonodavstva.
Obojica dobijaju politički prostor.
Gubi država.
Posljedice takve politike osjećaju građani mnogo više nego političari.
Zbog višemjesečnih ili višegodišnjih blokada kasne reforme, usporavaju se evropske integracije, otežava rad državnih institucija, prolongira usvajanje budžeta i usporava realizacija međunarodnih projekata. Institucije funkcionišu na privremenom finansiranju, razvojne investicije čekaju, a građani slušaju ista politička obrazloženja već gotovo dvije decenije. U međuvremenu Bosna i Hercegovina zaostaje za gotovo svim državama regiona.
Mladi odlaze.
Investitori čekaju.
Evropski partneri postaju sve skeptičniji.
Političke blokade postaju normalno stanje.
Možda je upravo to i najveći uspjeh ovakve politike.
Građani su gotovo navikli da institucije ne rade.
Da zakoni mjesecima stoje.
Da se sjednice ne održavaju.
Da politički lideri jedni druge optužuju dok država stagnira.
U svakoj ozbiljnoj demokratiji političari se vrednuju prema rezultatima. U Bosni i Hercegovini često se vrednuju prema sposobnosti da uvjere vlastite birače kako je za sve kriv neko drugi. U toj političkoj matrici priča o "ugroženosti" postaje najefikasnije sredstvo za izbjegavanje odgovornosti. Niko ne spori da Bosna i Hercegovina ima ozbiljna ustavna i politička pitanja koja zahtijevaju dijalog.
Ali dijalog nije isto što i blokada.
Zaštita prava nije isto što i paraliza institucija.
Evropske integracije nisu moguće ako se evropski zakoni koriste kao sredstvo političke trgovine.
Ako Bosna i Hercegovina zaista želi postati funkcionalna evropska država, tada će svi politički akteri morati preuzeti odgovornost za vlastite poteze, a ne odgovornost uvijek tražiti kod političkih protivnika. Sve dok se evropska retorika koristi kao politički ukras, a blokade kao svakodnevna praksa, teško je očekivati da će građani povjerovati kako je evropski put stvarni prioritet.
Jer država se ne može graditi govorima.
Ona se gradi institucijama.
A upravo su institucije ono što je godinama najčešća žrtva političkog saveza Dragana Čovića i Milorada Dodika.
