Tri decenije nakon što je rat zaustavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom, Bosna i Hercegovina ponovo se nalazi na prekretnici.
Rasprave o mogućem gašenju Ureda visokog predstavnika (OHR) sve su glasnije, a simbolično pitanje – „da li BiH može bez međunarodnog nadzora?“ – više nije retoričko. Dok jedni sanjaju o punom suverenitetu i „odrasloj državi“, drugi upozoravaju da bi odlazak OHR-a mogao označiti početak političkog haosa i povratak u devedesete, samo ovaj put – bez međunarodnog osigurača.
Državna imovina kao poligon moći
U središtu rasprave nalazi se pitanje državne imovine – resursa koji nije samo ekonomsko, već i duboko političko pitanje. Upravo taj problem pokazuje koliko je Bosna i Hercegovina još uvijek zemlja sa dva lica: jedno se zaklinje u ustavni poredak i poštivanje odluka suda, drugo ih otvoreno krši i istovremeno traži priznanje suvereniteta. Zabrana raspolaganja državnom imovinom, donesena radi sprečavanja njenog razgrabljenja, sada se pretvara u polugu političkih ucjena i argument za one koji tvrde da „država ne može disati od stranog tutorstva“.
U realnosti, to znači da se imovina koristi kao oružje u borbi za kontrolu teritorija i moći. Federacija BiH trpi posljedice zato što poštuje odluke suda, dok entitet koji ih krši – paradoksalno – koristi nelegalne poteze kao dokaz „samostalnosti“. Time je otvoren prostor za novu vrstu političkog cinizma: što više kršiš zakon, to više pokazuješ „nezavisnost“.
Politička scena kao ogledalo nemoći
Rasprava o gašenju OHR-a razotkrila je svu dubinu političke nemoći u BiH. Umjesto zajedničke vizije budućnosti, javni prostor preplavili su sukobi o tome ko bi profitirao, a ko izgubio ako Schmidt i njegovi prethodnici odu. Neki politički krugovi otvoreno priželjkuju kraj OHR-a – ne zato što vjeruju u samostalnost države, već zato što žele ukloniti posljednju prepreku potpunoj kontroli nad institucijama. Drugi se boje da bi bez OHR-a zemlja ostala bez ijednog mehanizma koji bi mogao zaustaviti političko divljanje i institucionalno nasilje.
U cijeloj priči najglasniji su oni koji su najmanje uradili za vlastitu državu. Godinama su političari svih boja ponavljali kako je BiH „zrela za samostalnost“, ali su istovremeno pokazivali da bez stranog nadzora ne mogu ni izglasati budžet, a kamoli riješiti imovinska pitanja, izborne reforme ili korupciju.
Šta znači kraj OHR-a?
Gašenje OHR-a ne bi značilo samo odlazak jednog ureda – značilo bi kraj međunarodnog mehanizma koji je decenijama bio jedini garant da Bosna i Hercegovina ne sklizne u totalni institucionalni raspad. On je, doduše, već godinama oslabio – svaka njegova odluka izaziva politički revolt, a podrška međunarodnih sila više nije onakva kakva je bila ranije. Ali, dokle god je OHR postojao, postojala je i iluzija da neko „iznad“ još drži stvari pod kontrolom.
Uklanjanje tog mehanizma otvorilo bi put onima koji žele da BiH razgrade iznutra, korak po korak, kroz institucije, zakone i ustavne praznine. Oni koji danas viču da je OHR „nepotreban“ zapravo zazivaju potpunu bezkontrolnost – sistem u kojem će moćnici krojiti zakone po vlastitoj volji, bez straha od međunarodne reakcije.
Iluzija suvereniteta
Ideja o „potpuno suverenoj BiH“ u trenutnom političkom ambijentu zvuči kao loša šala. Zemlja koja ne može usaglasiti ni stav o državnoj imovini, koja nije reformisala pravosuđe, koja ima entitet koji otvoreno negira presude najviših sudova i odbacuje autoritet državnih institucija – takva zemlja teško može funkcionisati bez vanjske zaštite.
Gašenje OHR-a u takvim okolnostima bilo bi kao skidanje respiratora s pacijenta koji još nije prodisao samostalno. Ipak, paradoks je da mnogi upravo to priželjkuju – da se aparat isključi, pa šta bude. Oni ne traže slobodu, već potpunu kontrolu nad ruševinama države.
Bosna i Hercegovina danas ne stoji pred pitanjem „da li treba OHR“, već pred suštinskim pitanjem: da li postoji volja da država ikada postane funkcionalna bez njega. Dok političari nastavljaju mjeriti vlastiti patriotizam brojem uvreda upućenih međunarodnim institucijama, obični građani ostaju taoci neostvarene nezavisnosti – one koja se ne gradi parolama, već odgovornošću.
Ako OHR zaista ode, BiH će po prvi put nakon rata ostati potpuno sama. A tada će se pokazati – ne koliko smo slobodni, već koliko smo nesposobni da tu slobodu održimo.
