Svake godine ista predstava. Isti datum, isti tonovi, iste prijetnje, ista “patriotska” galama i ista institucionalna šutnja nakon svega.
Deveti januar u Bosni i Hercegovini odavno nije pitanje praznika, kulture sjećanja ili identiteta – to je postao godišnji test nemoći države i ogledalo duboke političke hipokrizije u kojoj svi glume iznenađenje, a niko ne snosi posljedice.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je još prije skoro deceniju jasno i nedvosmisleno rekao: 9. januar je diskriminatoran, ne simbolizira zajedničko sjećanje i nije u skladu s Ustavom. Tačka. Kraj rasprave. U svakoj normalnoj državi to bi značilo da se priča završava, zakon se provodi, a institucije rade svoj posao. U Bosni i Hercegovini – to znači da se priča tek zahuktava.
Svake godine slušamo istu rečenicu: “Ovo je kršenje odluka Ustavnog suda.” Svake godine OHR podsjeti da je riječ o nepoštivanju konačnih i obavezujućih odluka. Svake godine se kaže da to može predstavljati krivično djelo. I svake godine – ništa. Nema hapšenja. Nema optužnica. Nema političke odgovornosti. Nema čak ni simbolične sankcije. Samo novi krug praznih upozorenja, diplomatskih saopštenja i međunarodne zabrinutosti koja traje tačno onoliko koliko treba da se napiše još jedan izvještaj.
U međuvremenu, vlasti u RS-u ne krše zakon “iz neznanja”, nego namjerno i demonstrativno. Deveti januar se ne obilježava uprkos odluci Ustavnog suda, već upravo zbog nje. To je poruka: “Ne priznajem državu, ne priznajem institucije i ne priznajem pravni poredak.” I ta poruka se svake godine šalje bez ikakve cijene.
Još je grotesknije slušati priče o “dijalogu” i “inkluzivnosti” dok se istovremeno uporno slavi datum koji je za veliki dio građana ove zemlje simbol početka isključivanja, nasilja i sistemske diskriminacije. Kako tačno izgleda inkluzivnost u kojoj se ignorišu odluke najvišeg suda? Kako se gradi društvena kohezija tako što se pljuje po Ustavu? Kako se jača povjerenje dok se zakon tretira kao opcija, a ne obaveza?
Ovdje se više ne radi ni o Republici Srpskoj, ni o praznicima, ni o istorijskim interpretacijama. Radi se o svjesnom razaranju vladavine prava, uz prešutni pristanak onih koji bi trebali biti garanti tog poretka. Ako je nepoštivanje odluka Ustavnog suda krivično djelo – gdje su tužilaštva? Ako je zakon obavezujući – zašto se primjenjuje selektivno? Ako država postoji – zašto svake godine dokazuje da je nemoćna?
Najveća farsa je što se svake godine glumi nova drama. Kao da ne znamo kako će se sve završiti. Kao da nismo već gledali isti film deset puta. Isti akteri, isti scenarij, isti epilog: Dodik i vlasti u RS-u slave, institucije BiH upozoravaju, međunarodna zajednica “poziva”, a zakon ostaje mrtvo slovo na papiru.
Zato 9. januar više nije samo neustavan datum. On je postao simbol institucionalne kapitulacije Bosne i Hercegovine. Simbol države u kojoj se sudske odluke mogu ignorisati bez posljedica. Simbol sistema u kojem je kršenje zakona politička strategija, a poštivanje zakona naivnost.
I dok god se svake godine “sluša ista priča”, bez konkretnih poteza, bez sankcija i bez političke hrabrosti, poruka je jasna: problem nije samo u onima koji krše Ustav – problem je i u onima koji im to iz godine u godinu dopuštaju.
