Kanton Sarajevo, grad koji se ponosi modernim arhitektonskim čudima i elegantnim šetalištima, sada je epicentar nevidljive zaraze koja prijeti da odnese živote.
Broj oboljelih od leptospiroze, bolesti koju izazivaju glodavci, gmizavci i divlje životinje, iz dana u dan raste. I dok u novinama pratimo političke skandale i goruće društvene probleme, zaraza koja dolazi direktno iz tlo i vode polako preuzima grad, a gotovo niko nije ni svestan.
Prema najnovijim podacima Zavoda za javno zdravstvo, samo u Sarajevu, tačnije u Kantonu Sarajevo, na dan 18. avgust 2025. godine zabilježeno je 117 slučajeva leptospiroze. No, šokantno je što su općine koje najviše pate upravo one koje su najgušće naseljene i najmanje zaštićene. Novi Grad prednjači s 79 slučajeva, dok ostale općine poput Centra, Ilidže, Starog Grada i Novog Sarajeva drže pritisak, ali daleko od toga da su im zaraženi brojčano nadmašeni. I, kao da nije dovoljno strašno, postoji i nekoliko slučajeva u manjim općinama poput Ilijaša, Vogošće i Hadžića, gdje je opasnost nepoznata, ali jednako prisutna.
Ono što mnoge iznenađuje jest činjenica da se leptospiroza nije ograničila na ruralne oblasti, gdje je kontakt s prirodom i životinjama uobičajen. Naprotiv, prenosi se i u urbanim sredinama. Ljudi u Sarajevu, koji možda nisu ni svjesni opasnosti, šetaju ulicama, prolaze pored parkova, a da ne znaju da je opasnost doslovno pod njihovim nogama.
Zaraza može ući u ljudski organizam putem oštećene kože, ranica, ili jednostavno kontaktom sa zaraženim tlom, vodom ili hranom. Da stvar bude gora, leptospiroza se može prenijeti i kupanjem u kontaminiranim vodama, dok je sam kontakt s izmetom zaraženih životinja često neizbježan. Uglavnom, glodavci su ti koji neprestano šire ovu opasnost.
Kako je moguće da niko o tome ne priča? Zašto javnost nije upozorena na opasnost koja nas sve prijeti, dok nesretne žrtve polako padnu u ruke ovog "neprepoznatog ubice"? Niko se ne pita šta se događa s higijenskim standardima na mjestima poput tržnica, deponija i rijeka, gdje su glodavci i gmazovi svakodnevno prisutni. A da stvar bude još gora, leptospiroza nije samo bolest glodara i životinja, ona je bolest ljudi, ona pogađa običnog građanina, onog koji je izbačen iz borbe za opstanak, jer niko, osim možda nekoliko nadležnih, nije dovoljno zabrinut.
Zar ne bi bilo normalno očekivati da se o ovim prijetnjama progovori na višem nivou? Da se hitno usmjere resursi ka prevenciji i edukaciji, dok smo još uvijek u fazi kada se broj oboljelih može kontrolirati? I dok vam vlast i općinske službe šapuću o životnoj ravnoteži i harmoniji u novim reformama, leptospiroza vam tiho ulazi kroz ranu na koži i stavlja vas pred dilemu: hoćete li preživjeti ne znajući šta vam se događa, ili ćete postati još jedan zaboravljeni slučaj u nizu?
Ova opasnost nije neka daleka prijetnja koja čeka na horizontu. Ona je tu, u svakom kutku grada, u svakom parku, na svakom igralištu.
Ako ne počnemo reagirati sada, uskoro ćemo svi biti suočeni s još jednim izvještajem u kojem se broje umrli, i pitati se – kako smo došli do ovoga?
