Dok se politički sat neumoljivo približava oktobarskim izborima, opozicija u Republici Srpskoj i dalje luta između želje za jedinstvom i surove realnosti – dubokih podjela, ličnih ambicija i nedostatka jasne strategije. Sastanak održan iza zatvorenih vrata u Banja Luka trebao je biti prekretnica. Umjesto toga, razotkrio je ono što je već odavno očigledno: opozicija želi vlast, ali još uvijek ne zna kako do nje.
Za istim stolom našli su se predstavnici gotovo svih relevantnih opozicionih partija, ali konkretnih rješenja – nema. Postoji deklarativna spremnost za zajednički nastup, no čim se otvori pitanje ključnih kandidatura, jedinstvo se pretvara u borbu za pozicije.
U centru tog sukoba nalazi se Draško Stanivuković, gradonačelnik Banje Luke, koji sebe vidi kao kandidata za predsjednika Republike Srpske. Nasuprot njemu, dio opozicije gura ime Branka Blanuše iz SDS-a, pokušavajući pronaći kompromisno rješenje koje bi zadovoljilo širi politički spektar.
Nebojša Vukanović otvoreno priznaje realnost:
“Mi da svi mislimo isto, bili bi u istoj partiji… ali zbog potrebe da se oslobodimo ovog zla koje vlada 20 godina, kandidat treba biti Branko Blanuša.”
Ova izjava možda najbolje oslikava stanje na terenu – svjesni su potrebe za ujedinjenjem, ali ne i spremni na ustupke koji bi to jedinstvo učinili stvarnim.
Dvije opozicije, jedan cilj
Iako se u javnosti pokušava održati privid zajedništva, opozicija je već sada jasno podijeljena u dva bloka – s različitim političkim pristupima, strategijama i, što je najvažnije, interesima. Pored kandidature za predsjednika Republike Srpske, otvorena su i pitanja izbora kandidata za člana Predsjedništva BiH, ali i raspodjele ključnih funkcija poput premijerske pozicije i mjesta predsjednika Narodne skupštine.
Drugim riječima – ne dijele se samo funkcije, nego i politička sudbina.
Politolog Mladen Bubonjić upozorava na ono što mnogi već naslućuju: “Mislim da oni nisu sigurni u sebe i svoj kapacitet i da će SNSD ponovo profitirati.”
Vrijeme ističe, pritisak raste
Iako učesnici sastanka tvrde da je napravljen određeni pomak i najavljuju nastavak pregovora, realnost je neumoljiva – vrijeme curi. Svaki novi dan bez dogovora dodatno slabi kredibilitet opozicije i ostavlja prostor vladajućim strukturama da učvrste svoju poziciju.
Za sada je jedino jasno da opozicija dijeli isti cilj – smjenu vlasti. No cilj bez plana ostaje samo politička želja.
A birači?
Oni će, kao i mnogo puta do sada, na kraju odlučiti između jedinstva koje nije ostvareno i podjela koje su više nego očigledne.
