Nesigurnost i podjele unutar opozicije otežavaju izbor kandidata, dok Erdoğan priprema snažnu kampanju.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan izjavio je početkom prošlog mjeseca da će biti kandidat na predstojećim predsjedničkim izborima u Turskoj, upućujući snažnu poruku opoziciji. Svoj govor održao je u Izmiru, uporištu Republikanske narodne partije (CHP), gdje je pozvao glavnog opozicionog lidera, Kemala Kılıçdaroğlua, da se kandiduje protiv njega.
Prošlo je skoro dva mjeseca od tog poziva, a iako opozicija daje dojam da je već pobijedila na nadolazećim izborima, nijedna stranka iz opozicije još se nije odazvala na poziv. Nacionalni savez, koji čine šest opozicionih stranaka (CHP, İYİ Partija, Stranka budućnosti, Demokratska stranka, DEVA, Felicity Party), održao je nekoliko sastanaka i odlučio da bi budući politički sistem Turske trebao biti parlamentarni, a ne predsjednički. Ovaj savez također formirao je komisiju koja će izraditi dnevni red za vladu koja bi uslijedila u slučaju njihove pobjede, ali još uvijek nije najavljen kandidat koji će se suprotstaviti Erdoğanu.
Kao ključni faktor u predstojećim izborima, valja napomenuti da su uslovi značajno promijenjeni u odnosu na prethodne izbore. Prema istraživanjima javnog mnjenja, popularnost Erdoğanove stranke, AKP-a, opala je, dok su ekonomski uslovi i životni standardi građana u stalnom padu, što se sve više odražava na političku atmosferu. Opozicija je uspjela pridobiti Stranku budućnosti Ahmeta Davutoğlua i DEVA stranku koju vodi Ali Babacan, što predstavlja gubitak za AKP, jer obje stranke dolaze iz temelja te stranke.
Iako bi sve ove promjene trebale ići na ruku opoziciji, ona još uvijek nije uspjela dogovoriti zajedničkog kandidata. Ova neizvjesnost usmjerava pažnju na razloge zašto se opozicija odugovlači s ovim ključnim korakom. Prema informacijama iz opozicionih izvora, tvrdnja da opozicija čeka dovoljno vremena kako bi „slomila“ Erdoğana i omogućila mu da napadne svog protivnika, teško je uvjerljiva s obzirom na trenutnu političku situaciju i podjele unutar opozicijskih stranaka.
Jedan od problema koji dodatno usložnjava političku situaciju u opoziciji je i pitanje kandidata unutar samih stranaka. Na primjer, unutar CHP-a, najveće opozicione stranke, konkurencija je ojačala između predsjednika Kemala Kılıçdaroğlua, gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua i gradonačelnika Ankare, Mansura Yavaşa.
Nedostatak zajedničkog kandidata također je otvorio prostor za razmatranje drugih opcija, uključujući mogućnost da se kandidat izabere izvan stranačkih okvira. U tom kontekstu, bivši predsjednik Abdullah Gül ponovno se spominje kao mogući kandidat, pod uslovom da opozicija postigne dogovor.
Pitanje kurdskih birača, koji čine ključni segment turskog političkog krajolika, također ostaje velika dilema za opoziciju. S obzirom na to da se procjenjuje da kurdski birači broje više od 10 miliona ljudi, opozicija se mora suočiti s pitanjem kako se postaviti prema kurdskom problemu. U tom kontekstu, posebno su složena pitanja oko odnosa s Narodnom demokratskom partijom (HDP), koja bi mogla biti ključna u predstojećim izborima, ali pod uvjetom da HDP usvoji plan za mirno rješenje kurdskog pitanja u parlamentu.
S druge strane, stranka İYİ, koju vodi Meral Akşener, odbija bilo kakvu suradnju s HDP-om, a sam koncept kurdskog problema smatra neprihvatljivim za političku agendu stranke. Ovakvi ideološki razlazi, od nacionalističkih do liberalnih i sekularnih stavova, dodatno oslabjuju opoziciju, ostavljajući je ranjivom na unutarnje podjele.
U zaključku, iako se opozicija ujedinila protiv Erdoğana, vrlo je teško reći da postoji stvarna jedinstvenost u drugim pitanjima. Opozicija se nalazi pred velikom dilemom u odabiru kandidata koji će se suprotstaviti Erdoğanu, dok Erdoğanov savez s Bahçelijem pokazuje snažnu koheziju i pripremu za ozbiljnu izbornu kampanju.
Zbog toga nije izvjesno da će opozicija moći računati na ekonomsku i društvenu krizu kao na faktor koji bi mogao biti ključan za pobjedu na izborima, osobito s obzirom na harizmu koju je Erdoğan stekao u Turskoj.
