22.oktobar 2003. godine ostat će urezan u kolektivnu memoriju Bosne i Hercegovine kao dan kada je cijela zemlja stala da se oprosti od čovjeka koji je obilježio sudbinu nacije – prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića.
Tog dana, Sarajevo je bilo poplavljeno tugom, ali i ponosom. Više od 100.000 građana došlo je na Trg BiH, pred zgradu institucija, kako bi odalo počast lideru koji je svojim životom, djelom i principima osigurao opstojnost države i identitet naroda.
Rano ujutro tijelo Alije Izetbegovića prevezeno je iz „Bakije“ u zgradu Predsjedništva BiH, gdje su počasnu stražu držali tadašnji član Predsjedništva Sulejman Tihić, predsjedavajući Vijeća ministara Adnan Terzić, komandant Zajedničke komande Vojske FBiH generalpukovnik Atif Dudaković, te reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić. Svaki korak, svaka minuta, odišući poštovanjem i tugom, podsjećala je da Sarajevo i cijela BiH gubi čovjeka čija je vizija nadživjela sve političke i ratne oluje.
U 13.30 sati kolona s lijesom krenula je prema zgradi Parlamenta BiH na Marijin Dvoru. Ispred lafeta išao je vojni orkestar, dok su iza njega oficiri nosili ordenja koja je Izetbegović primio tokom života, u Bosni i Hercegovini i širom svijeta. Sin Bakir Izetbegović, članovi porodice, dvanaest oficira i šest vojnika u svečanim uniformama pratili su lafet, prenoseći teret tuge, ali i ponosa čitavog naroda.
Dženaza-namaz klanjan je na Trgu BiH, a predvodio ga je tadašnji reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić. Okupljeni građani i brojni međunarodni zvaničnici prisustvovali su ovom svečanom i dirljivom činu. Visoki predstavnik međunarodne zajednice Paddy Ashdown tada je rekao:
"Danas se čini prikladnim da i nebo plače iznad BiH."
Ove riječi odražavale su ne samo ličnost Alije Izetbegovića, već i njegovu ulogu u očuvanju države kroz najteže trenutke. Sulejman Tihić, član Predsjedništva, govorio je o životnom putu Izetbegovića, njegovoj neumornoj borbi, mudrosti i nepokolebljivoj vjeri u opstanak Bosne i Hercegovine. Reisu-l-ulema Cerić naglasio je:
"Lik Alije Izetbegovića u karakteru njegove duše znao je i vjerovao da se jednom umire, ali dva puta živi u Božijoj istini i čovjekovoj sudbini."
Okupljeni su bili ne samo građani Sarajeva, nego i ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, koji su željeli ispratiti lidera čija je borba nadživjela ratove, prijetnje i nepravde. Među njima su bili i mnogi međunarodni zvaničnici, svjedoci poštovanja koje je Izetbegović izgradio tokom svog života. Ta masa, možda najveća ikada viđena na jednoj dženazi u Sarajevu, predstavljala je simbol jedinstva, zahvalnosti i vječnog poštovanja.
Kada je lafet spušten na Šehidsko mezarju Kovači, mjesto koje je sam Alija Izetbegović odabrao za svoje vječno počivalište, Sarajevo je stalo u tišini. Zvuci orkestra utihnuli su, a nebo, kao da dijeli bol naroda, bilo je sivo i natopljeno kišom koja je padala tokom ceremonije. Taj trenutak bio je kombinacija tuge i ponosa – tuga zbog gubitka velikog čovjeka, i ponos što je takva ličnost živjela i oblikovala historiju jedne zemlje.
Više od 100.000 ljudi prisustvovalo je ovom oproštaju, ostavljajući neizbrisiv trag u kolektivnom pamćenju Bosne i Hercegovine. Poruka koja je ostala iza Alije Izetbegovića je jasna: život posvećen domovini, pravdi i istini nadživljava sve prepreke i zauvijek ostaje u srcima onih koji cijene hrabrost, integritet i ljubav prema svojoj zemlji.
