U Briselu je danas započela dvodnevna sjednica Evropskog vijeća, no iz same atmosfere jasno je da jedinstvo Unije više nije podrazumijevano stanje, već luksuz koji sve teže može sebi priuštiti.
Sastanak koji je trebao potvrditi napredak u evropskoj integraciji Ukrajine i dati novi zamah proširenju na Zapadni Balkan, pretvorio se u ogledalo unutrašnjih podjela, sigurnosnih strahova i političkog oportunizma.
Na papiru, Evropska unija djeluje kao monolit – savez demokratskih država posvećenih miru, stabilnosti i solidarnosti. U praksi, međutim, jedna zemlja može zaustaviti cio proces proširenja. To se sada dešava s Ukrajinom. Mađarska, predvođena premijerom Viktorom Orbanom, i dalje ostaje čvrsto pri stavu da nije vrijeme za otvaranje prvog pregovaračkog klastera s Kijevom. Njegova poruka je provokativna, ali jasna: „Ako integriramo Ukrajinu, integrirat ćemo rat.“ Ova izjava otkriva fundamentalno neslaganje unutar EU oko same prirode Unije – da li je ona geopolitički akter sposoban da djeluje u krizama, ili birokratski mehanizam sputan sopstvenim pravilima i strahovima?
Uprkos Orbánovom protivljenju, lideri će gotovo sigurno usvojiti novi, osamnaesti paket sankcija protiv Rusije. To je još jedna mjera koja potvrđuje kontinuitet politike prema Moskvi, ali ne i njen stvarni učinak. Evropska unija se nalazi u situaciji u kojoj simboličke mjere i administrativne odluke više ne proizvode očekivani politički efekt, dok ključni strateški potezi – poput proširenja – ostaju blokirani voljom pojedinih država članica.
Posebno je simptomatična tišina koja prati Zapadni Balkan. Predsjednik Evropskog savjeta Antonio Košta obavijestit će lidere EU o svojoj nedavnoj posjeti regionu, a predviđeno je i usvajanje politički korektnih zaključaka. U njima se potvrđuje podrška „postupnoj integraciji“ i „reformskim naporima“ balkanskih zemalja. Međutim, iza tih diplomatskih fraza krije se politička stagnacija – Zapadni Balkan ostaje na margini procesa koji već godinama obećava, ali rijetko ispunjava.
Retorika ostaje nepromijenjena: „Mjesto Zapadnog Balkana je u EU.“ No, upravo ta ponavljanja, koja bi trebala djelovati ohrabrujuće, sve više zvuče kao floskule koje maskiraju nedostatak stvarne političke volje. Dok Ukrajina izaziva geopolitičke dileme, Balkan izgleda kao „problem drugog reda“, čije rješenje nije hitno ni strateški prioritetno.
Suočena s globalnim sukobima, unutrašnjim podjelama i zasićenjem proširenjem, Evropska unija možda mora priznati da je došla do granica vlastitih kapaciteta. Pitanje više nije samo kada će se Unija proširiti, nego da li uopšte postoji politička hrabrost da se to učini.
U tom kontekstu, Brisel danas više ne djeluje kao središte evropske budućnosti, već kao arena u kojoj se vode bitke između straha i odgovornosti, između nacionalnih interesa i evropske solidarnosti. Nažalost, sve češće pobjedu odnosi – status quo.
