Kada razmišljaju o budućnosti - predstojećem ispitu, zdravstvenom pregledu ili važnom putovanju - neki ljudi automatski zamišljaju najbolje moguće ishode, dok drugi pripremaju planove za najgori mogući scenario.
Ali studije sve više pokazuju da razlika između optimista i pesimista možda nije samo u stavu, već u samom načinu na koji mozak funkcioniše.
Optimisti su na istoj 'frekvenciji'
Novo istraživanje naučnika sa japanskog Univerziteta Kobe, objavljeno u prestižnom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS) , otkrilo je da mozgovi optimista funkcionišu na iznenađujuće koordiniran način. Kada zamišljaju budućnost, optimistične osobe pokazuju vrlo slične obrasce moždane aktivnosti u regiji odgovornoj za emocionalnu obradu i planiranje – medijalnom prefrontalnom korteksu (MPFC). Nasuprot tome, mozgovi pesimista djeluju raznolikije i nepovezanije.
U studiji, naučnici su povukli paralelu između zaključaka svog istraživanja i Tolstojeve poznate rečenice s početka knjige "Ana Karenjina": "Sve srećne porodice su slične; svaka nesretna porodica je nesretna na svoj način."
Slično tome, pišu istraživači, „svi optimisti su slični jedni drugima, dok svaki pesimista razmišlja o budućnosti na svoj jedinstven način.“
Prvi autor studije, psiholog i neuroznanstvenik Kuniaki Yanagisawa, kaže da "optimisti izgleda koriste zajednički neurološki okvir za organiziranje svojih misli o budućnosti, što vjerovatno odražava sličan stil mentalne obrade, a ne identične misli." "Oni su doslovno na istoj talasnoj dužini", dodaje on.
Hvatanje optimizma i pesimizma
U studiji je učestvovalo 87 učesnika koji su prvo popunili psihološki upitnik kojim se mjeri optimizam, a zatim su podvrgnuti funkcionalnom magnetnom rezonančnom snimanju mozga (fMRI). Tokom skeniranja, od njih je zatraženo da zamisle različite moguće scenarije za svoju budućnost - pozitivne, neutralne i negativne, uključujući teme vezane za smrt. Cilj je bio saznati kako njihovi mozgovi reaguju na različite emocionalne reprezentacije budućnosti.
Optimisti su bolji u razlikovanju pozitivnih i negativnih događaja Rezultati su otkrili da mozgovi optimista pokazuju ujednačene obrasce, ali i veću sposobnost razlikovanja pozitivnih i negativnih događaja. Ova razlika nije izražena kod pesimista, što može ukazivati na emocionalnu zbunjenost ili manju otpornost na stres.
Yanagisawa sugerira da takva "čistija" emocionalna obrada može pomoći optimistima da ostanu psihološki otporni jer negativne scenarije percipiraju na apstraktniji i manje konkretan način. "To ne znači da optimisti zamišljaju istu budućnost, već da njihovi mozgovi strukturiraju pozitivne i negativne informacije na sličan način. Dakle, ne misle isto - ali razmišljaju na sličan način", objasnio je Yanagisawa.
Moguća objašnjenja za razliku
Postavlja se pitanje zašto su reakcije pesimista toliko različite od reakcija optimista. Prema jednoj teoriji, pesimisti imaju širi spektar briga i doživljavaju budućnost kroz raznolikije emocionalne filtere.
Druga mogućnost, sugerira Yanagisawa, jeste da optimisti dijele zajednički okvir društveno prihvaćenih ciljeva i vrijednosti - nešto od čega se pesimisti mogu osjećati otuđeno zbog ličnih uvjerenja, traume ili društvenih iskustava. Istraživači zaključuju da optimisti možda ne samo da vide čašu kao do pola punu - već imaju i mozak koji zna kako da je održi punom.
Optimizam ne iskrivljuje stvarnost
Profesorica Lisa Bortolotti, filozofkinja sa Univerziteta u Birminghamu u Velikoj Britaniji, komentirala je da ovo otkriće dodatno potvrđuje da optimizam ne mora biti oblik iluzije.
„Optimizam ne iskrivljuje stvarnost, već mijenja način na koji ona utiče na nas“, rekla je. Po njenom mišljenju, sve dok pozitivan pogled na svijet motivira osobu da teži ka ciljevima, on može biti korisna strategija. Ali upozorava da neće biti učinkovit ako osobu učini nespremnom za izazove.
Nema potrebe izmišljati pilulu sreće
Profesor Srećko Gajović, neuroznanstvenik iz Centra za biomedicinska istraživanja Šalata (BIMIS) pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu, smatra da ova studija pokazuje moć današnjih tehnologija snimanja mozga, kao i matematičku analizu dobivenih podataka.
"Ako bismo prihvatili ovu vrstu snimanja kao biološki marker kako mozak obrađuje ono što nazivamo optimizmom, to znači da bismo mogli mjeriti individualne nivoe optimizma. To bi omogućilo da zamislimo društvenu ili medicinsku intervenciju koja bi ljude učinila 'optimističnijim'", kaže Gajović.
Iako na prvi pogled može izgledati primamljivo uzeti "pilulu optimizma" i poboljšati kvalitet života i zdravlja, to je podjednako zastrašujuće.
Razumijevanje optimizma kao "pozitivne" karakteristike osobe, a pesimizma kao "negativne" karakteristike, vrlo je sumnjivo. Štaviše, studija to povezuje sa sretnim i nesretnim porodicama, povlačeći paralelu da su "optimistične" slike mozga uvijek iste, dok su "pesimistične" iskrivljene na različite načine. Ovo nametanje standarda o tome kako bi se neko trebao osjećati i ponašati, čak i kakav mozak bi trebao imati, ukazuje na budućnost u kojoj ćemo proizvoditi pozitivna osjećanja na "sličnoj frekvenciji" sa sličnim sebi. Optimizam tako postaje zadano stanje, a čovječanstvo je pozvano da se bori i protiv "negativnih" ličnih karakteristika i protiv "negativnih" mozgova. Zaključio bih ovo na način optimiste, da bi nas ovakva ozbiljna istraživanja trebala više zabavljati nego brinuti, kako bi se nakon ljetnih praznika svi vratili u svoje sredine puni optimizma potrebnog za nove radne pobjede."
