U trenucima kada bi ozbiljna politika zahtijevala hladnu glavu, historijsku svijest i minimum moralne dosljednosti, iz Banje Luke smo dobili – igrokaz. Jeftinu predstavu u kojoj Dragan Čović i Andrej Plenković, potpuno svjesni realnosti, glume turiste u „idealnom svijetu“ Milorada Dodika, kao da su kročili u Disneyland, a ne u grad koji je simbol sistemskog brisanja svega nesrpskog.
Slušajući njihove izjave, čovjek bi pomislio da su došli u entitet u kojem su Hrvati ravnopravni, zaštićeni, brojni i politički relevantni. Govorili su o “zajedništvu”, o “čudima”, o “političkoj harmoniji” – kao da čitaju propagandni pamflet, a ne kao da stoje u srcu teritorija iz kojeg je multietničnost izbrisana metodično, planski i bez imalo grižnje savjesti.
Istina? U Republici Srpskoj Hrvata ima toliko da statističari to više ne zovu brojem nego fusnotom. Toliko su “snažni” da im ne trebaju ni vijeća, ni udruženja, ni institucije – jer su im politički partneri iz HDZ-a godinama asistirali u potpunom nestanku, sve uz Dodikovo tapšanje po ramenu.
Ali Čović i Plenković to, naravno, znaju. Samo što su se dogovorili da je mnogo lakše glumiti diplomatsku amneziju nego priznati kako je upravo njihova koalicijska matematika hranila i održavala politike koje su Hrvate u RS-u pretvorile u biološki trag prošlosti.
Zato smo i dobili tu grotesku: Plenković i Čović šetaju Banjom Lukom kao kulisom alternativne stvarnosti, uvjereni da je dovoljno nekoliko osmijeha, par izjava o “čudima zajedništva” i malo šminke na političkom lešu multietničnosti – pa da sve izgleda civilizovano.
Čovićev poziv na “zajedništvo koje može napraviti čudo” zvuči kao poruka čovjeka koji se obraća publici koja ne zna ni geografiju, ni historiju, ni činjenice. Jer, kakvo zajedništvo? Sa kim?
Sa režimom koji je:
suspendovao Ustav BiH kada god mu je palo na pamet,
blokirao institucije,
rušio kvorume,
usvajao zakone koji derogiraju državu,
stvoriо entitet iz kojeg su nestali gotovo svi osim Srba,
i koji danas demografski propada brže nego itko želi priznati?
Ako je to “čudo”, onda je čudo koje se mjeri nestajanjem.
Plenkovićev dio predstave jednako je neukusan: hrvatski premijer govori o harmoniji, dok njegova vlast u Hrvatskoj:
uzima čekić i ide po nadgrobnim spomenicima da briše ćirilicu,
gleda kroz prste neoustaškim manifestacijama,
relativizira zločine NDH,
te priređuje domjenke na kojima se minimizira broj ubijenih Srba, Jevreja i Roma.
A onda dođe u Banju Luku – i sve to fino zaboravi.
Naravno da u takvoj simfoniji licemjerja Milorad Dodik može mirno da svira glavnu melodiju. Jer dok Plenković i Čović glume diplomatske mirotvorce, on nastavlja svoj put: rušenje države, negiranje genocida, ponižavanje žrtava, ucjenjivanje institucija i pravljenje političke magle u kojoj se – gle čuda – najviše gube upravo narodi koje navodno štite njegovi današnji gosti.
Zato i jeste najtačniji opis ove posjete onaj koji dolazi iz opozicije:
“Parada poniženja, srpska sramota i hrvatska politička iluzija u isto vrijeme.”
Jedno je, međutim, sigurno:
nije ovo bila posjeta – ovo je bila lekcija iz moralne propasti. I to propasti u kojoj svi glumci vrlo dobro znaju šta rade, samo se prave da ne znaju – jer je lakše praviti se slijep nego priznati da si godinama pomagao da jedan narod nestane iz mjesta u kojem danas držiš govore o “čudima zajedništva”.
