Osmorica muškaraca, među kojima četvorica aktivnih policajaca i jedan univerzitetski profesor, osumnjičeni su za seksualno iskorištavanje dvije petnaestogodišnje djevojčice iz sistema socijalne zaštite. Djevojčice koje je država trebala čuvati, postale su plijen onih koji su se zakleli da će ih štititi. I to je suština – ne samo kriminala, nego i potpunog sloma jednog društva koje više nema osjećaj ni za sram, ni za odgovornost.
Kad značka postane maska
Prema informacijama Tužilaštva Tuzlanskog kantona, policajci Besim Kopić, Miralem Halilović, Jasmin Modrić i Dževad Požegić, zajedno sa Šemsudinom Kadrićem, Zijadom Jagodićem, Sulejmanom Šehićem i Nedimom Avdićem, osumnjičeni su za trgovinu ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja maloljetnica. Četvorica među njima nose policijsku značku. Simbol zakona i zaštite, koji se – ako se optužbe potvrde – pretvorio u alat izdaje.
Jer, kad policajac postane zlostavljač, država prestaje da postoji. To više nije samo pitanje krivične odgovornosti, već pitanje moralnog poretka. Šta vrijedi uniforma, diploma i zakletva, ako iza njih stoji praznina i trulež?
Djevojčice koje su vrištale, ali ih niko nije čuo
Djevojčice koje su preživjele pakao, prema navodima Tužilaštva, više puta su bježale iz socijalnih ustanova. Policija ih je vraćala, centri za socijalni rad bilježili su "nestašluk". A niko nije prepoznao da se ne bježi od kreveta, nego od bola.
Njihov očaj je bio vapaj koji je država odlučila ignorisati. I upravo tu počinje najveći poraz sistema – u neosjetljivosti. U administraciji koja ne zna razlikovati bunt od traume. U socijalnim radnicima koji su odavno izgubili sposobnost da vide dijete iza papira.
Učionica i moralni pad
I dok su policajci gasili svjetlo povjerenja, među osumnjičenima se nalazi i univerzitetski profesor. Čovjek koji bi trebao prenositi znanje, sada je u kontekstu jedne od najgnusnijih istraga u historiji Tuzlanskog kantona. Ako je istina da je bio “korisnik usluga” maloljetnica, onda je obrazovni sistem jednako poražen kao i onaj sigurnosni.
Ova afera nije izolovan slučaj, nego ogledalo dugogodišnjeg sistemskog propadanja institucija u Tuzlanskom kantonu. Od socijalnih službi koje su izgubile kompas, do policijskih struktura koje su postale sinonim za moć bez odgovornosti.
Gdje su institucije?
Ako je sve pod kontrolom, kako to godinama tvrde kantonalni moćnici, gdje su onda direktori centara za socijalni rad, unutrašnja kontrola MUP-a TK, inspekcije i nadzorne komisije? Kako je moguće da djeca, pod zakonskom zaštitom države, završe u rukama onih koji su trebali biti njihova sigurnost?
Kantonalna vlast voli govoriti o “razvijenim institucijama” i “stručnim kadrovima”, ali stvarnost pokazuje suprotno: institucije su srušene, a kadrovi su često proizvod političke podobnosti, a ne stručnosti. Iza diploma stečenih na sumnjivim fakultetima krije se neznanje koje ima smrtonosne posljedice.
Ogledalo društva
Ovaj slučaj nije samo priča o osmorici monstruma. Ovo je priča o nama – o društvu koje može čitati da su policajci i profesor zlostavljali djecu, a da nakon toga sve nastavi po starom. Ako sada ne uslijede ostavke, smjene i javna odgovornost, ako se MUP TK, Ministarstvo rada i socijalne politike te Univerzitet u Tuzli ne suoče sa svojim sramotnim propustima, onda smo svi saučesnici.
Jer, pravda za te djevojčice nije samo sudska presuda, to je pitanje časti. A ako ne bude te pravde, ako ne bude suočavanja sa sramotom, onda će Tuzlanski kanton ostati simbol društva koje je izgubilo dušu – i koje više nema pravo govoriti o zaštiti djeteta, o obrazovanju, o moralu.
Ovo nije samo “crna hronika”. Ovo je epitaf za sistem koji je pao na ispitu čovječnosti. Ako nakon ovoga ne dođe do temeljne reforme policije, socijalnih službi i obrazovnih institucija – onda ćemo vrlo brzo čitati nove, još monstruoznije naslove. Jer, kada država zaboravi na djecu, ona više nije država.
