Priča o mogućoj koncesiji aerodroma u Sarajevu i Mostaru, vrijednoj oko 250 miliona eura, otvorila je jedno od najosjetljivijih ekonomskih i političkih pitanja u Bosni i Hercegovini – da li stratešku infrastrukturu prepustiti privatnim operatorima ili zadržati pod državnom kontrolom.
I dok se u javnosti plasira narativ o investicijama, modernizaciji i rastu broja putnika, iza kulisa se sve češće govori o ozbiljnim rizicima, netransparentnim procesima i potencijalnim dugoročnim gubicima.
Sarajevo kao meta, Mostar kao „prilog uz paket“
Sarajevski aerodrom već godinama bilježi stabilan rast i spada među rijetke profitabilne javne kompanije u Federaciji BiH. Upravo zbog toga, ideja o njegovoj koncesiji izaziva najveći otpor.
U stručnim krugovima dominira stav da profitabilni aerodromi, po pravilu, ne idu pod koncesiju, jer imaju kapacitet da vlastitim prihodima i kreditnim zaduženjima finansiraju razvoj infrastrukture. U takvom modelu država zadržava kontrolu nad ključnim resursom, ali i cjelokupan profit.
S druge strane, mostarski aerodrom već duže vrijeme posluje s gubicima i suočava se s ograničenim brojem linija i putnika. Upravo zbog toga se smatra pogodnijim za koncesioni model, jer bi privatni operator preuzeo finansijski rizik i pokušao razviti nove pravce, prije svega kroz vjerski turizam i potencijal Međugorja.
No, sve češće se naglašava da Mostar vjerovatno neće biti ponuđen samostalno, već kao dio paketa sa Sarajevom – što otvara sumnje da se iza cijele priče krije politička trgovina, a ne strateško planiranje.
Sporna ponuda i pitanje iskustva
Posebnu zabrinutost izaziva informacija da se razmatra ponuda kompanije koja postoji tek kratko vrijeme i nema relevantno iskustvo u upravljanju aerodromima. U ozbiljnoj međunarodnoj praksi, ovakvi aranžmani gotovo su nezamislivi.
Upravljanje aerodromima spada u kompleksne i visoko regulirane djelatnosti koje zahtijevaju dokazano iskustvo, razvijenu mrežu partnerstava i značajan kapital. Ulazak neiskusnog operatora u takav sistem može rezultirati padom kvaliteta usluga, smanjenjem investicija i dugoročnom štetom po državu.
Zbog toga se insistira na međunarodnom tenderu, koji bi omogućio konkurenciju i transparentnost, ali i dao uvid u to šta nude ozbiljni globalni operateri.
Lekcije iz regiona: upozorenja i kontrasti
Primjeri iz regiona dodatno komplikuju cijelu priču. Koncesije u Beogradu i Zagrebu često se navode kao upozorenje – od sporog razvoja infrastrukture do ograničenja u širenju kapaciteta.
Istovremeno, brojni aerodromi koji su ostali u državnom vlasništvu – poput Splita, Dubrovnika ili čak Sarajeva – bilježe stabilan rast i povećanje broja putnika.
Posebno zanimljiv primjer dolazi iz Mađarske, gdje je država otkupila budimpeštanski aerodrom nakon koncesije, i to po cijeni znatno višoj od one za koju ga je ranije dala. Taj potez mnogi tumače kao priznanje da koncesioni model nije uvijek dugoročno isplativ.
Analize prije odluke – ili ulazak u nepoznato
Jedna od ključnih zamjerki jeste izostanak sveobuhvatnih analiza koje bi trebale prethoditi ovako važnoj odluci. Ekonomske, pravne, tehničke i društvene procjene nisu formalnost, već osnov za donošenje odgovorne odluke.
Bez njih, svaka koncesija postaje eksperiment sa strateškom infrastrukturom.
Posebno se ističu tehnička ograničenja sarajevskog aerodroma – od kapaciteta piste do operativnih izazova u lošim vremenskim uslovima. Modernizacija i unapređenje operativnih kategorija zahtijevaju ozbiljna ulaganja, ali i jasnu strategiju.
Između razvoja i političkog rizika
U teoriji, dolazak velikog međunarodnog koncesionara mogao bi donijeti nove aviolinije, povećanje broja putnika i snažnije povezivanje s globalnim tržištem. U praksi, međutim, sve zavisi od sadržaja ugovora i mehanizama kontrole.
Ako se ugovor loše definiše, država može izgubiti kontrolu nad cijenama, investicijama i razvojem, dok privatni operator maksimizira profit uz minimalna ulaganja.
Zato se sve glasnije postavlja pitanje: da li se koncesija planira kao razvojni projekat ili kao politički dogovor iza zatvorenih vrata?
Odgovor na to pitanje mogao bi odrediti sudbinu ne samo dva aerodroma, nego i način na koji Bosna i Hercegovina upravlja svojim najvažnijim resursima u godinama koje dolaze.
