Tema Južne interkonekcije, dugoročno strateškog energetskog projekta u Federaciji BiH, ponovo se našla u fokusu javnosti, a razlog je posljednja izjava predsjednika HDZ-a Dragana Čovića.
Njegove ideje i politički manevri ne samo da potencijalno ugrožavaju poziciju BH Gasa, već otvaraju širi političko-strateški dijalog o tome kako se upravlja ključnim infrastrukturnim projektima u FBiH i ko donosi dugoročne odluke.
Na snazi je Zakon o Južnoj interkonekciji, usvojen u oba doma Parlamenta FBiH, koji predviđa jasan okvir za izgradnju i menadžment plinovoda. Ipak, Čović predlaže izmjene koje bi u potpunosti izbacile BH Gas iz projekta, iako je upravo ova firma jedina domaća institucija za transport prirodnog gasa. Ideja je predstavljena kao kompromis, ali analitičari upozoravaju da se radi o političkom prijedlogu koji zapravo problem prebacuje u budućnost i dugoročno oslabljuje domaći sektor energetike.
Prethodni dogovor s američkom stranom podrazumijevao je privremenu koncesiju za upravljanje plinovodom firmi iz SAD-a, uz garanciju da će BH Gas preuzeti upravljanje po isteku perioda koncesije. Novi prijedlog HDZ-a eliminiše ovu garanciju, ostavljajući odluku za buduće Vlade FBiH koje će možda biti sastavljene i 20 ili 30 godina nakon sadašnjeg mandata. Stručnjaci ocjenjuju da je takav potez više od političke strategije – riječ je o potencijalno destabilizirajućem modelu koji može ugroziti kontinuitet domaćeg energetskog sistema.
Ovaj prijedlog stavlja u prvi plan ključnu ulogu zastupnika i lidera stranaka Trojke (SDP, NiP, NS). HDZ samostalno nema parlamentarnu većinu za implementaciju ovakvih izmjena, što znači da konačna odluka o budućnosti BH Gasa zavisi od strateških procjena Trojke. Pitanje ostaje hoće li domaći politički akteri prepoznati rizik eliminacije BH Gasa i insistirati na rješenju koje garantuje domaću kontrolu plinovoda ili će pristati na Čovićev “kompromis” koji u praksi prebacuje ključnu odluku u neodređenu budućnost.
Važan aspekt ovog procesa je i američka strana, koja se u ovom trenutku fokusira isključivo na kratkoročne profite kroz izgradnju i prvih 30 godina upravljanja plinovodom. S obzirom na to da SAD nema interes da se miješa u dugoročne unutrašnje političke kalkulacije FBiH, krajnja odgovornost za budućnost projekta ostaje domaćim akterima.
U konačnici, odluka Trojke neće biti samo pitanje političke saradnje sa HDZ-om već strateški izbor koji može oblikovati energetski pejzaž FBiH decenijama. Pritom se pokazuje da političke kalkulacije i kratkoročni interesi često mogu dolaziti u sukob sa nacionalnim interesima, a Južna interkonekcija postaje simbol dugoročne borbe za kontrolu nad ključnom infrastrukturom i energetski suverenitet.
Vrijeme za odluke ističe, a budućnost BH Gasa i domaćeg sektora energetike u FBiH visi o tankoj niti političkih kompromisa i strateških procjena.
