Hitler je imao problem. Bio je početak ljuna 1942. i premda je plan dijaboličnog njemačkog vođe da zaludi svoj narod i napadne i opljačka ostatak Evrope u početku bio uspješan, njegova vojska naišla je na zid u Staljingradu i doslovno ostala bez goriva, piše Politico.
"Imamo značajnu njemačku proizvodnju, ali nevjerojatno je koliko Luftwaffe i naše oklopne divizije gutaju", rekao je Hitler na sastanku s glavnim zapovjednikom finske vojske koji je bio tajno sniman.
"Potrošnja je daleko veća od svih očekivanja. Moja zemlja ovisi o uvozu", rekao je Hitler.
Sto godina energetske ovisnosti
Führer i njegovi najbliži suradnici znali su od početka da ograničene njemačke rezerve nafte ne mogu biti dovoljne za Blitzkrieg. Novi njemački izum poznat kao "ersatz" ili sintetičko gorivo činio se, barem su se tako nadali, kao savršeno rješenje. To se pokazalo nerealnim.
Devedeset godina poslije, Njemačka ponovno promovira san o sintetičkom gorivu.
Cilj Berlina ovaj put nije osvajanje kontinenta, nego spašavanje motora s unutarnjim izgaranjem, duše njemačke industrijske ekonomije.
Zadnjih sedmica njemačka vladajuća koalicija vodi kampanju ublažavanja novih evropskih pravila koja bi trebala stupiti na snagu 2035. i koja bi u biti zabranila registraciju novih automobila na dizel i benzin kako bi se podstakla prodaja električnih automobila. Kako je Berlin zamislio spasiti motor? Sintetičkim gorivom.
Suprotno od nacista, čiji se plan sastojao od sintetičkog goriva dobivenog ukapljivanjem ugljena, sadašnja njemačka vlada promovira čišću tehniku izdvajanja vodika iz vode i njegova kombiniranja s CO2 kako bi se dobilo gorivo.
U srcu obje metode je proces koji su 1920-ih razvila dvojica njemačkih hemičara, Franz Fischer i Hans Tropsch, i po njima se zove Fischer-Tropschova sinteza.
Nije vjerojatno da je mnogo Nijemaca danas (ili onih koji pregovaraju u Briselu) upoznato s tom pričom. Bez obzira na to, rizik energetske ovisnosti o drugima duboko je usađen u njemačku kolektivnu podsvijest više od stotinu godina.
Od britanske blokade u Prvom svjetskom ratu koja je Reichu prekinula uvoz nafte do nedavnog uništenja Sjevernog toka, plinovoda koji je dovodio ruski plin ispod Baltičkog mora do njemačkih kućanstava i industrije, Nijemci znaju za slabosti ovisnosti o stranoj energiji.
U godinama nakon teškog njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu Fischer i Tropsch bili su vođeni istom željom za nezavisnošću koja podstiče njemačku energetsku politiku danas, od ambiciozne tranzicije na obnovljive izvore energije, "Energiewende", do najnovijeg flertovanja s "ersatz" gorivom.
Hitlerovo gorivo od uglja
Njemački vođe smatraju da bi moderna sintetička goriva, koja se često naziva e-gorivima (elektrogorivima), čistom alternativom benzinu i dizelu, mogla spasiti industriju koja se temelji na motorima s unutrašnjim sagorijevanjem koji pokreću Mercedese i BMW-ove generacijama.
Ali nova njemačka kampanja za sintetička goriva naišla je na istu prepreku kao i prva: visoke troškove. Većina čelnika automobilske industrije hladno je dočekala njemački san o e-gorivima jer zahtijevaju golema ulaganja. Hitler je imao sličan problem. Ranih 1930-ih sintetička goriva smatralo se neisplativim, posebice zato što su cijene nafte jako pale zbog Velike depresije.
Unatoč tome, Hitler je (kao i njegovi prethodnici) želio da Treći Reich manje ovisi o nafti američkih i britanskih proizvođača, zbog čega je Njemačka morala trošiti devizne rezerve, što sebi nije moga priuštiti. S obzirom na obilje uglja u Njemačkoj, sintetičko gorivo bilo je očita alternativa.
Manje od godinu dana nakon što su nacisti preuzeli vlast, Hitlerova vlada potpisala je ugovor s hemijskim divom I.G. Farbenom o subvencioniranju masovne proizvodnje sintetičkog goriva.
U godinama koje su slijedile I.G. Farben (tvrtka je proizvodila i pesticid ciklon B koji se koristilo za masovna ubijanja ljudi u nacističkim plinskim komorama) i druge njemačke hemijske tvrtke otvorili su više od dva tuceta tvornica za pretvaranje uglja u gorivo.
Kada je 1930-ih oporavak globalne potražnje za naftom podigao cijene sirove nafte, njemačka opklada na domaće sintetičko gorivo, koje nije bilo podložno uvoznim carinama, počela je izgledati proročanska.
Zajedno s još jednom njemačkom hemijskom inovacijom – sintetičkom gumom koju se koristilo za proizvodnju guma za vozila, gorivo od uglja pokazat će se ključnim u održavanju nacističke ratne mašinerije u utrci prema naftnim poljima na Bliskom istoku i na Kavkazu. Do 1943. Njemačka je dobivala oko polovine goriva od ukapljenog uglja.
"Znali smo da nemamo dovoljno goriva, pa smo sagradili tvornice koje će nam ga proizvesti", pohvalio se zapovjednik Luftwaffea Hermann Göring za vrijeme rata. "Danas posjedujemo sve alate koji nam trebaju da bismo porazili neprijatelja."
Ne baš. Nacistička glad za energijom naposljetku je premašila njihovu sposobnost da iz uglja dobivaju tekuće gorivo, kako se Hitler požalio tokom posjete Finskoj. Tvornice za proizvodnju sintetičkog goriva, od kojih se jedna nalazila u Auschwitzu, bile su također lake mete za savezničko bombardovanje.
Ahilova peta Njemačke
Nakon što su američki bombarderi uništili glavne njemačke tvornice za proizvodnju sintetičkog goriva u maju 1944., vodeći nacisti znali su da su gotovi. "Iz perspektive tehničke proizvodnje, rat je bio izgubljen zbog uspjeha tih napada", rekao je nakon rata Albert Speer, Hitlerov stručnjak za naoružanje.
Nekoliko sedmica nakon bombardovanja savezničke snage iskrcale su se u Normandiji. Nedovoljno pouzdanih energetskih resursa bilo je Ahilova peta Njemačke (na sreću ostatka Evrope). Tako je i danas. Njemačka možda jest evropska industrijska sila, ali trebaju joj nafta i plin iz uvoza da bi mogla opstati.
Igrom sudbine, Porsche, proizvođač sportskih automobila koji je osnovao Ferdinand Porsche, Hitlerov omiljeni inženjer i otac VW Bube, možda zna kako okončati tu ovisnost. Tvrtka je u decembru otvorila pilot-tvornicu na vjetrovitom jugu Čilea gdje će koristiti energiju vjetra za proizvodnju sintetičkog goriva.
"Potencijal za e-goriva je golem", rekao je Michael Steiner, čelnik Porscheova odjela za istraživanja i razvoj, na otvaranju tvornice. Tvrtka ne planira proizvoditi gorivo u Njemačkoj, ali sjeverna njemačka obala bila bi prirodan izbor za to. U međuvremenu njemački lobisti promoviraju agendu e-goriva u Briselu.
Grupa koju vode bivši njemački političari i lobisti poznata kao eFuel Alliance zagovara sintetička goriva za sve, od putničkih automobila do aviona i brodova.
Najistaknutiji zagovornik ideje je Christian Lindner, njemački ministar finansija i ljubitelj Porschea, čija je Slobodna demokratska stranka (FDP) predvodila nedavnu njemačku kampanju za e-goriva u Briselu. On želi poduprijeti proizvodnju sintetičkih goriva poreznim podsticajima.
"Potrajat će neko vrijeme prije nego što budemo imali te automobile na cestama s e-gorivom u rezervoaru, ali da bi ljudi i poduzeća mogli planirati, važno je da se e-goriva oporezuje manje od fosilnih goriva", rekao je ove sedmice.
Liberal koji podržava slobodno tržište, Lindner odlučno brani njemačke poslijeratne demokratske tradicije. Ali igrom sudbine, njegovo ministarstvo nalazi se u zgradi koja je bila Göringovo sjedište za vrijeme rata.
Šta bi moglo krenuti po zlu?
