Općinski sud u Tuzli donio je prvostepenu presudu kojom je Smajo Mandžić, zastupnik SDA u Skupštini Tuzlanskog kantona, proglašen krivim za premlaćivanje stranačkog kolege i gradonačelnika Živinica Begana Muhića. Presuda je izazvala burne reakcije u javnosti, ali i otvorila pitanje – kako je moguće da političar osuđen za nasilje i dalje bez prepreka obavlja funkciju?
Prema odluci suda, Mandžiću je izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci. Međutim, kazna se neće izvršiti ukoliko u naredne tri godine, od pravosnažnosti presude, ne počini novo krivično djelo. Upravo u toj formulaciji leži ključ cijelog slučaja – i razlog zbog kojeg Mandžić, uprkos presudi, može ostati na svojoj poziciji.
Zakon jasan, ali poruka zbunjujuća
Iako se radi o kazni dužoj od šest mjeseci, zakon precizira da se zabrana obavljanja javne funkcije odnosi na pravosnažne zatvorske kazne koje se izvršavaju, a ne na uvjetne presude. Drugim riječima, Mandžić neće automatski izgubiti mandat čak i ako presuda postane konačna.
Takav epilog ostavlja gorak ukus u javnosti – jer dok sud formalno sankcioniše nasilje, politički sistem istovremeno omogućava da osuđeni zvaničnici nastave obnašati vlast bez ozbiljnijih posljedica.
Politička odgovornost – nepostojeća kategorija?
Slučaj premlaćivanja Begana Muhića, koji je već ranije izazvao šok i nevjericu, sada dobija i svoj pravosudni epilog. No, ono što izostaje jeste politička odgovornost. Nema naznaka da će Mandžić sam podnijeti ostavku, niti da će stranka povući bilo kakve konkretne poteze.
Upravo tu leži suštinski problem bh. političke scene – gdje sudske presude ne znače nužno i političke posljedice, a granica između odgovornosti i nekažnjivosti postaje opasno zamagljena.
Poruka građanima: Nasilje je kažnjivo – ali ne i politički presudno
Dok građani svakodnevno slušaju poruke o vladavini prava i jednakosti pred zakonom, ovakvi slučajevi šalju potpuno drugačiju sliku. Presuda postoji, krivica je utvrđena, ali sistem ne vidi razlog da reaguje dalje.
U konačnici, ostaje pitanje koje nadilazi ovaj slučaj: da li je u Bosni i Hercegovini veći problem nasilje – ili činjenica da ono ne nosi političku cijenu?
