Ulaskom u 2026. godinu postaje sve jasnije da dio hrvatskog političkog establišmenta – uz otvorenu podršku pojedinih aktera iz Bosne i Hercegovine – vodi koordiniranu kampanju "maksimalnog pritiska" s ciljem nametanja izborne reforme po mjeri HDZ-a i, u krajnjoj liniji, oživljavanja ideje teritorijalne reorganizacije Bosne i Hercegovine. Riječ je o staroj političkoj agendi, ali u novom geopolitičkom pakovanju, prilagođenom trenutku međunarodne neizvjesnosti i domaćih izbornih ciklusa.
Ono što se danas predstavlja kao zabrinutost za „funkcionalnost države“ ili „ravnopravnost naroda“ u suštini je pokušaj da se političke želje jedne stranke i vanjskopolitički interesi jedne države prikažu kao neminovno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Izjave koje posljednjih mjeseci dolaze iz Zagreba nisu ni spontane ni izolovane – one su dio pažljivo tempirane ofanzive.
Evropski parlamentarac Tomislav Sokol otišao je najdalje, ne samo sadržajem nego i tonom. Njegova poruka, izrečena s pozicije političke i institucionalne nadmoći, otvoreno je prijeteća: ako se, kako on kaže, „Muslimani“ ne urazume i ne prihvate reforme Izbornog zakona, „jedno jutro će se probuditi s trećim entitetom“. Već sama upotreba termina „Muslimani“ umjesto Bošnjaci nije lapsus, nego svjesna politička poruka – povratak na rječnik koji briše politički subjektivitet i svodi cijeli narod na vjersku oznaku.
Takva retorika nije izuzetak, nego pravilo u novom talasu hrvatskog političkog nastupa prema BiH. Ona se savršeno uklapa u narativ koji agresivno promovišu lobisti poput Maxa Primorca, koji treći entitet predstavlja kao „jedinu nadu“ za Hrvate u Bosni i Hercegovini. U Washingtonu, Zagrebu i Briselu, isti akteri koriste gotovo identične teze: Hrvati su navodno žrtve „većinskih muslimana“, diskriminirani, blokirani i ugroženi. Čak se i infrastrukturni projekti, poput Južne interkonekcije, pokušavaju predstaviti kao dio navodne „muslimanske opstrukcije“.
Evropska parlamentarka Željana Zovko dodatno je internacionalizirala ovaj diskurs, uvodeći u priču i religijsku dimenziju. Njena izjava da „kršćani u Bosni i Hercegovini imaju problem“, izrečena u kontekstu pozivanja na politiku zaštite kršćana koju je najavljivala Trumpova administracija, nije slučajna. Time se bosanskohercegovačka realnost svjesno gura u okvir globalnih kulturnih i vjerskih sukoba, iako za to ne postoji ni činjenična ni pravna osnova.
Da atmosfera u Hrvatskoj ide u tom pravcu pokazuje i prostor koji se na javnom servisu daje akterima poput lidera HSS-a BiH Tomislava Karamatića, koji iz Zagreba optužuje čak i HDZ da nije dovoljno daleko otišao u zahtjevima za teritorijalno-administrativni preustroj Federacije BiH. Drugim riječima, u hrvatskom političkom prostoru danas se više ne raspravlja o tome treba li mijenjati unutrašnje uređenje BiH, nego samo koliko brzo i koliko radikalno.
Ovakvi nastupi imaju jasnu dvostruku svrhu. Prva je međunarodna: testiranje nove globalne konstelacije snaga, oslanjanje na nepredvidive poteze buduće američke administracije i pokušaj da se kroz lobiranje stvori utisak kako Zapad navodno gubi strpljenje s „unitarnom politikom“ u BiH. Druga je unutrašnja i mnogo prizemnija – 2026. je izborna godina u Bosni i Hercegovini, a HDZ želi ući u postizborne pregovore s maksimalno podignutom ljestvicom zahtjeva.
Iskustvo iz 2022. godine pokazuje da ova taktika nije bez efekta. Tadašnje priče o mogućim „nemirima na jugu“ završile su intervencijama visokog predstavnika u izbornoj noći, čime su dodatno ojačane nacionalne stranke i cementiran položaj HDZ-a u vlasti. Nema mnogo razloga da se vjeruje kako se isti scenario neće pokušati ponovo.
HDZ danas igra iz komotne pozicije: već je dio vlasti, kontrolira ključna ministarstva i javna preduzeća, i svjestan je da svaki zastoj u formiranju nove vlasti njemu ide u prilog. Zato prijetnje, pritisci i podizanje uloga služe kao sredstvo da se protivnička strana dovede u stanje defanzive, straha i osjećaja međunarodne izolacije.
Ipak, važno je razdvojiti političku buku od stvarnosti. Bosna i Hercegovina nije prazno platno na koje se mogu iscrtavati tuđe ambicije, niti je prijetnjama moguće proizvesti održiva rješenja. Svaka ozbiljna reforma može biti rezultat samo unutrašnjeg dogovora ravnopravnih političkih subjekata, a ne kampanja pritiska koje podsjećaju na neka mračnija vremena. Sve ostalo nije put ka stabilnosti, nego recept za novu dugotrajnu krizu.
