Rasprava o prijedlozima nekih država osnivačica Evropske unije za zaštitne mjere i prelazne mjere u procesu proširenja naglašava sukob između potrebe za institucionalnim garancijama i rizika stvaranja dodatnih prepreka za zemlje kandidate.
Mjere predložene u "nezvaničnom dokumentu" Francuske, Njemačke, Holandije, Belgije i Luksemburga o zaštitnim i prelaznim mehanizmima za prijem zemalja kandidata čine mi se kao da se nove članice prisiljavaju da preuzmu teret starih političkih pritužbi EU.
Prvo, prijedlog proširenja klauzula o ekonomskoj sigurnosti i otpornosti na strano miješanje može u principu imati razumljivu logiku, ali samo ako je EU spremna jasno definirati na koje vanjske aktere je ta zaštita usmjerena.
Iako se Rusija široko doživljava kao jasna prijetnja, ne postoji jedinstven stav o Kini ili nekim tradicionalnim partnerima, što ovaj pristup čini dvosmislenim i potencijalno selektivnim.
Drugo, ideja produženja prelaznih mjera za otvaranje tržišta rada i što dužeg produžavanja ograničenja stvara sumornu priču za zemlje kandidate.
Ovo ignoriše realnost visokog odliva mozgova sa Zapadnog Balkana i ekstremne izazove sa kojima se suočavaju zemlje poput Ukrajine, a koji se ne mogu tretirati kao izvor rizika za tržišta rada EU.
Još problematičnija je povezanost ovog pitanja sa stambenom krizom u nekim državama članicama, što indirektno implicira da bi zemlje kandidati mogle biti uzrok unutrašnjih strukturnih problema EU.
Treće, predloženi mehanizam praćenja izaziva zabrinutost, jer podsjeća na Mehanizam za saradnju i verifikaciju (CVM) koji je primijenjen na Bugarsku i Rumuniju prilikom pristupanja.
Takav pristup podrazumijeva kontinuiranu sumnju u sposobnost zemalja da ispune standarde EU, oživljavajući ideju da neke države nisu u potpunosti spremne čak ni nakon pristupanja. Do sada je prevladavajući pristup bio da se samo potpuno pripremljene zemlje trebaju pridružiti, bez potrebe za proširenim mehanizmima nakon pristupanja.
Četvrto, pitanje zaštite vrijednosti EU kako je predviđeno članom 2. Ugovora o Evropskoj uniji i klauzulama o zabrani nazadovanja pokreće druge dileme, jer su te vrijednosti već obuhvaćene postojećim mehanizmima uslovljavanja budžeta EU, koji se podjednako primjenjuju na sve države članice, bez razlike između starih i novih.
Peto, prijedlog za novu proceduru prema Članu 7 s većinom od 4/5 za suspenziju prava glasa pokreće ozbiljna pitanja o institucionalnoj ravnoteži. Ako je takav mehanizam namijenjen jačanju donošenja odluka u EU, ostaje nejasno zašto bi trebao biti ograničen na nove države članice, a ne na sve države podjednako.
Također ostaje nejasno koliko će dugo ova ograničenja trajati i da li bi bila održiva u praksi.
Šesto, pitanje članstva u Šengenu nije novo, jer ovaj proces historijski nije bio automatski, kao što pokazuju slučajevi Bugarske i Rumunije. U tom kontekstu, uključivanje u Ured Evropskog javnog tužioca (EPPO) kao preduvjet može imati funkcionalnu logiku, jer povećava integraciju u mehanizme vladavine prava.
U konačnici, svi ovi prijedlozi ostavljaju utisak da su više usmjereni na rješavanje unutrašnjih političkih problema sadašnjih država članica nego na unapređenje pravednog i uravnoteženog procesa proširenja. Također ostavljaju bez odgovora pitanje da li ove mjere zaista jačaju Evropsku uniju ili jednostavno odražavaju njene unutrašnje tenzije.
Napomena: Ana Pisonero je novinarka specijalizirana za pitanja EU, s 20 godina iskustva i bivša glasnogovornica Europske komisije za susjedstvo i proširenje te međunarodna partnerstva.
