Bivši Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, izazvao je novi val reakcija javnosti nakon što je u saopćenju objavljenom na stranicama Katoličke tiskovne agencije (KTA) oštro kritizirao odluku zagrebačkih vlasti da uklone ulicu nazvanu po nadbiskupu Ivanu Evanđelistu Šariću.
Ova odluka izazvala je podjele jer je Šarić historijski kontroverzna ličnost poznata po otvorenoj podršci ustaškom režimu tokom Drugog svjetskog rata, režimu koji je sistematski sprovodio masovne progone i genocid nad Srbima, Jevrejima, Romima i antifašistima.
Puljić je u svom saopćenju ocijenio da je uklanjanje imena ulice oblik „zatajavanja dijela hrvatske povijesti“ te je zagrebačke vlasti optužio da djeluju iz „rigidno lijeve i projugoslavenske pozicije“. Kardinal tvrdi da je „nečasno djelo“ oduzimati imena osobama koje, po njegovim riječima, „nisu učinile ništa zlo“ i dodaje da „zli Otac laži neće pobijediti istinu“.
Ipak, historičari i brojni teolozi ističu da Puljićev istup zapravo otvara pitanje selektivnog pogleda dijela crkvene hijerarhije prema naslijeđu NDH i njenim ideološkim simbolima. Puljić ističe Šarića kao „prevoditelja Biblije i graditelja crkve sv. Josipa“, dok istovremeno zanemaruje činjenicu da je Šarić bio otvoreni apologet ustaškog režima.
Šarić je rođen 1871. godine u Travniku. Nakon školovanja i izgradnje crkvene karijere, postaje vrhbosanski nadbiskup 1922. godine. Iako je u međuratnom periodu bio poznat kao prevoditelj Biblije i crkveni organizator, sve što je ostvario u kulturnom i vjerskom smislu zasjenila je njegova ideološka pozicija tokom NDH.
Otvorena podrška Paveliću i ustaškom režimu Šarića čini jednom od najspornijih crkvenih ličnosti u novijoj historiji. Nakon proglašenja NDH 1941. godine, Šarić je oduševljeno čestitao Paveliću telegramom, nazivajući ga „oslobodiocem narodne renesanse“ i „vođom koji vodi narod k slobodi“. U Katoličkom tjedniku, objavljivanom pod njegovim patronatom, objavljivani su tekstovi koji glorificiraju ustaški režim i sadrže antisemitske sadržaje. Najpoznatija pjesma iz tog perioda, „Poglavniku oda“, naziva Pavelića „ustašom divnim“ i „dobrim genijem“, što pokazuje duboku ideološku identifikaciju Šarića s režimom koji je izvršavao masovne zločine.
Historijski izvori i istraživanja renomiranih historičara, poput Iva Goldsteina, Hrvoja Klasića i Erola Šehu, jasno pokazuju da je Šarić bio istaknuti suradnik nacifašističkog i marionetskog režima NDH. Njegovo sudjelovanje u ideološkoj i propagandnoj sferi nije bilo pasivno niti izolovano, već je aktivno doprinosilo legitimizaciji režima odgovornog za genocid i etničko čišćenje.
Puljić u svom saopćenju tvrdi da Šarić nikada nije bio osuđen pred neovisnim sudom i da mu nisu dokazana nikakva zlodjela, što je, prema kritičarima, opasno relativiziranje povijesnih činjenica. Većina visokih crkvenih predstavnika koji su podržavali NDH nikada nisu suđeni jer su pobjegli iz zemlje, a ne zato što su bili nevin. Puljić zanemaruje upravo ovaj ključni kontekst, braneći Šarića pod izgovorom da se „lažima i komunističkom interpretacijom povijesti kleveti njegova ličnost“.
Šarić je nakon rata emigrirao u Švicarsku, a potom u Madrid, gdje je ostao blizak hrvatskoj ustaškoj emigraciji i Anti Paveliću. Prema svjedočenjima emigranata, pomagao je Pavelićevoj porodici, prikupljao novac među iseljenicima i osiguravao mu diskretan smještaj. Njegova prisutnost na sahrani Pavelića 1959. godine potvrđuje simboličku lojalnost režimu koji je nestao 14 godina ranije.
Njegovi posmrtni ostaci vraćeni su u Sarajevo 1997. godine, a ceremoniju je predvodio upravo Puljić, što je izazvalo oštre kritike historičara i dijela javnosti zbog činjenice da Šarić nikada nije osudio zločine NDH niti izrazio kajanje. Taj čin Crkve mnogi vide kao pokušaj ideološke rehabilitacije sporne ličnosti i njenog političkog naslijeđa.
Brojni katolički teolozi i historičari u BiH i Hrvatskoj više puta su pozivali na kritičko preispitivanje uloge Crkve u razdoblju NDH i distanciranje od svake vrste glorifikacije ili romantične reinterpretacije ustaškog režima. Uklanjanje Šarićeve ulice u Zagrebu smatra se stoga značajnim korakom u suočavanju s prošlošću, a Puljićevo javno zagovaranje obrane Šarića istovremeno pokazuje koliko su ti procesi u crkvenim i dijelovima društva još uvijek spori i kontroverzni.
Puljić zaključuje da „uvijek stoji na strani istine“ i da „svaka laž umire“, ali brojni stručnjaci i historičari ističu da u ovom slučaju njegova interpretacija istine i odbrana Šarića predstavljaju selektivno i problematično tumačenje prošlosti, koje relativizira užasne zločine ustaškog režima.
