Posljednja izjava federalnog ministra energije, rudarstva i industrije Vedrana Lakića nije bila samo još jedna u nizu političkih floskula.
Bila je to rijetka trenutna lucidnost u kojoj je vlast konačno skinula masku. Mjesecima slušamo patetične mantre o „radnicima na prvom mjestu“, o „očuvanju industrije“ i „nacionalnom interesu“. A onda, kada se pojavila konkretna, realna mogućnost da se dio kapaciteta Nove Željezare Zenica pokrene kroz zakup, uz minimalne troškove i obavezu nastavka rada – odgovor je bio jasan i hladan: ne.
Zašto? Jer Vlada Federacije ne želi da Željezara radi. Vlada želi da Željezara bude njihova. Cijela.
Do posljednje hale, peći i kvadratnog metra. Ministar Lakić je to rekao otvoreno: cilj je „stopostotno preuzimanje kompletne Željezare“.
Čak i kada su vlasnici ponudili cjelokupnu integralnu proizvodnju, sve kapacitete, na neograničen period, uz garanciju očuvanja radnih mjesta – odgovor je glasio: ne, mi hoćemo imovinu bez uvjeta i bez obeštećenja vlasnika. To više nije politika spašavanja industrije. To je politika otimačine pod plaštom socijalne brige.
Tuđim parama, tuđim halama, tuđim radnicima
Naj ciničniji dio čitave priče krije se u Vladinoj računici da „novi procesi neće zahtijevati niti jednu KM iz budžeta“. Drugim riječima – sve ćemo platiti tuđim. Koristit ćemo imovinu vlasnika, njihove hale, njihove mašine, njihove dugogodišnje investicije, a pritom ćemo se praviti da smo mi spasitelji. Klasika domaće politike: privatizovati profite, nacionalizovati gubitke, a kada treba preuzeti imovinu – onda smo odjednom „državotvorci“.
Radniku koji mjesecima čeka platu potpuno je svejedno koje je boje pečat na vlasničkom listu. Njemu je bitno da peć radi, da se livaju čelične grede i da plata sjedne na račun. Model zakupa koji je ponuđen upravo je to omogućavao. Ali taj model nije omogućavao potpunu kontrolu. A kontrola je, očito, pravi prioritet.
Sud je, srećom, bio jasniji od političara. Nije osporio značaj Željezare za Zenicu i BiH, ali je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za uvođenje vanredne uprave. Umjesto da to prihvate kao upozorenje i traže kompromis, iz Vlade su nastavili sa političkom retorikom i optužbama. U demokratskom društvu sudske odluke se poštuju ili pobijaju pravnim putevima, a ne demagoškim nastupima na televiziji.
Sindikat na klupi za rezerve
Posebno je tužno ćutanje sindikalnih predstavnika. Oni koji su se decenijama kleli da im je jedini cilj zaštita radnika, sada uporno prešućuju ponudu vlasnika koja je išla u tom pravcu. Umjesto da stanu iza svakog rješenja koje pokreće proizvodnju i isplaćuje plate, oni su se pasivno stavili na stranu Vladine maksimalističke pozicije. „Nije nam bitno ko je vlasnik“ – rekli su ranije. A sada, kada se upravo to pitanje vlasništva pokazalo kao ključna prepreka, šute. To nije sindikalna borba. To je političko pozicioniranje na pogrešnoj strani.
Pravo pitanje koje svi izbjegavaju
Ako je prioritet zaista bio spas radnih mjesta i pokretanje proizvodnje, zašto Vlada nije prihvatila nijedno rješenje koje to omogućava bez potpunog preuzimanja imovine? Zašto je za njih prihvatljiviji scenario sa stotinama radnika na ulici nego scenario u kojem Željezara radi, a oni nemaju stopostotnu kontrolu?
Kome Vlada zapravo ide u susret? Radnicima? Ili nekim budućim „strateškim partnerima“ koji će na gotovom, preuzetom tanjiru dobiti cijeli industrijski kompleks? Koliko još dugo ćemo gledati ovu prljavu igru u kojoj se radnici koriste kao jeftini emotivni štit za najobičniju otimačinu?
Ova afera razotkriva duboku trulež domaće politike: iza svake socijalne i patriotske retorike najčešće stoji gola borba za imovinu i moć. Umjesto da budu servis građana, institucije postaju oruđe za preuzimanje onoga što su drugi gradili decenijama.
Vrijeme će pokazati hoće li sindikat konačno stati na stranu ljudi kojima navodno služi, ili će nastaviti da šuti dok se politička pljačka odvija preko njihovih leđa. Građani Zenice, a i šire, imaju puno pravo da postave direktno pitanje: dokle ćete radnike držati kao taoce svoje gladi za tuđom imovinom?
Radnici nisu na prvom mjestu. Nikada nisu ni bili. Oni su samo zgodan izgovor. A pravi prioritet je odavno jasan: cijela Željezara – ili ništa. Pa makar fabrika i radnici stradali u tom pohodu.
